Lydie Salvayre - književnica koja se inspirira iskustvom vlastite psihijatrijske prakse

No, unatoč hrvatskom interesu za francusku kulturu, koji je utemeljio Antun Gustav Matoš krajem devetnaestog stoljeća, a s obzirom na živost tamošnje kulturne scene, nije uvijek lagano pratiti najbolje i najvažnije. Zato i ne čudi kako jedan populistički pozer poput Frederica Beigbedera u nas biva tretiran kao značajan pisac, dok Houellebecqovo gostovanje ostaje ponajviše zapamćeno zbog polemike između domorodaca Miljenka Jergovića i Dražena Katunarića. Novopečeni nobelovac Jean-Marie Le Clezio tek čeka prijevode svojih značajnijih djela na hrvatski, no zahvaljujući angažmanu dviju izdavačkih kuća, a to su Sysprint i Aora, domaća književna publika je posljednjih mjeseci u prilici upoznati spisateljicu Lydie Salvayre kroz tri reprezentativna romana.

Riječ je o naslovima «Običan život» i «U društvu sablasti», za čiji je prijevod zaslužan Sysprint, te «Moć muha», iza kojeg stoji Aora, no spiritus movens popularizacije Lydie Salvyre, inače dobitnice raznih književnih nagrada u svojoj domovini, je Marinko Koščec, pisac i predavač francuske književnosti na Filozofskom fakultetu. On Sysprintova izdanja potpisuje kao urednik, a tijekom nedavnog posjeta Lydie Salvayre Književnom klubu Booksa Koščec je figurirao kao uvodničar ovoj fascinantnoj autorici. Njeni roditelji su emigrirali u Francusku nakon Francove pobjede u Španjolskom građanskom ratu, te je od samog početka Salvayre kao književnica obilježena osjećajem dvojnosti. To se proteže i na činjenicu da je ona prije zakašnjelog ulaska u književne vode ostvarila i paralelnu karijeru liječnice koja se specijalizirala za psihijatriju.

Salvayre u svojim knjigama itekako koristi svoje dugogodišnje iskustvo psihijatrice, a druga važna značajka ove spisateljice jest osvježavanje učmalog francuskog jezika španjolskim temperamentom, što podrazumijeva i često korištenje psovki, što se kod Francuza u tekstovima većinom izbjegava. Salvayre se ne ustručava manjak autohtonih francuskih psovki, koje manje-više počinju i završavaju s «Merde!», obogatiti prijevodima onih sočnih španjolskih. Marinko Koščec ističe da Lydie Salvayre pristupa pisanju kao prostoru otpora.

Sama autorica, inače pedesetogodišnjakinja koja je utjelovljenje dobrodržeće francuske intelektualke, pa puši cigaretu za cigaretom dok objašnjava osnove strukturalizma, ističe kako ponajviše problema u domovini ima zbog francuske tradicije obožavanja angažirane književnosti. Salvayre smatra kako je i njena proza takva, iako možda nije direktno didaktična: «U svijetu koji cijeni najviše ono korisno i traži upotrebljivo, upravo mi se kod književnosti sviđa što je luksuz, i što je potpuno beskorisna. Angažirana književnost u Francuskoj ima dugu tradiciju koja počinje od afere Dreyfus, a onda i Prvog svjetskog rata, a zatim dolazi Sartre sa svojim esejom «Što je to književnost?» u kojem daje upute za angažirano pisanje. Tu je i poezija koja bi trebala biti razigrana, muzikalna i neodgovorna, te mjesto čiste kreacije, dok bi roman trebao imati poruku i biti angažiran.»

Primjerice, «U društvu sablasti» bavi se nerado pokretanom temom kolaboracionizma za vrijeme nacističke okupacije Francuske, u kojoj danas svi tvrde kako su bili dio Pokreta otpora. Pomoću naizgled intimne priče kroz glasove dviju protagonistica Salvayre izvodi svojevrsni obračun s prešućivanjem povijesti, što se reflektira i na trenutno stanje francuskog društva: «U Francuskoj se nedavno uvriježila dioba između književnosti koja je posvećena sebi, dakle takozvane autofikcije, i one koja govori o svijetu. Meni se čini da je ta razdioba umjetna, jer ako se govori o sebi, ujedno se govori i o svijetu, pa me ta podjela smeta i čini se glupom. Inače, sviđa mi se Elfriede Jelinek, koja je najbjesnija i najogorčenija na svijetu, a nema muškog autora koji bi bio toliko hrabar.»

Pozivati se na Elfriede Jelinek kao srodnu dušu ili neku vrstu uzora podrazumijeva i snažan osjećaj za stil. Jer, iako je Jelinek poznata kao kontroverzna figura zbog svojeg ljevičarskog i feminističkog angažmana, ono što je izdvaja od svih drugih jest njezin specifičan, gusti stil pisanja, u kojem se preklapaju različiti glasovi. I Lydie Salvayre gleda na stil kao na esenciju književnosti, jer je «to ono što se danas sve više gubi i zaboravlja. Promiču se drukčije vrijednosti, poput jednostavne priče, radnje i atraktivnog događanja. Celine je rekao kako se sve može kupiti i biti roba, ali stil ne, jer on čini književnost samu, a i za mene je stil bit književnosti.»

Salvayre od sredine osamdesetih radi kao psihijatrica specijalizirana za obiteljske i probleme djece, a ordinacija joj se nalazi u jednom od problematičnijih pariških predgrađa. Medicina je njezina druga ljubav kojoj se posvetila nakon što je diplomirala književnost, a i danas uspješno usklađuje ova dvije različite karijere. Uostalom, mnogo toga što čuje u svojoj ordinaciji, kasnije, naravno književno prerađeno, zna završiti u njezinoj prozi, tvrdi spisateljica: «Nimalo ne pretjerujem. Ono što čujem u svojoj ordinaciji o međugeneracijskim odnosima je mnogo gore od stvari koje napišem u svojim knjigama. Sjetim se ponekad izjave Jean-Luca Godarda koji je rekao kako su sva djeca politički zatvorenici. I to je dojam koji sam stekla iz svoje ordinacije, uz napomenu kako su ponekad i roditelji zatvorenici.»

Književnost Lydie Salvayre posvećena je najvećim dijelom davanju glasa marginalcima, potlačenima i poremećenima, od kojih se neki proglašavaju takvima zbog odbijanja pokoravanju malograđanskom životu. Njezini likovi najčešće su mali ljudi s velikim pričama, uvijek ocrtani uz autoričin nepresušni humanizam, ako već u svemu manjka optimizma. No, baš zato što se dugi niz godina u svojstvu psihijatrice susreće s onima koje je ostatak društva manje-više odbacio, Lydie Salvayre osim stručne pomoći nudi i književnu afirmaciju za sve one koji biraju živjeti po vlastitim pravilima. U svakom slučaju, ukoliko se ova spisateljica jednoga dana bude mogla pohvaliti Nobelom za književnost, njenih prijevoda na hrvatski neće manjkati.

(G.D.)