'Nebeski biciklisti' - roman o nostaliji za 1968.

Tako su se šezdesetima i onime što je njihova ostavština, bavili filmovi, festivali, simpoziji, ali i brojne knjige. Jedna od njih je i roman Irene Lukšić «Nebeski bickilisti».

Lukšić je u ovom generacijskom romanu opisala tadašnje odrastanje u hrvatskoj provinciji, koje je s jedne strane za mnoge bilo burno, a s druge uobičajena, dosadna svakodnevnica lišena konkretnih revolucionarnih djela. No, i takve su šezdesete obilježile, barem kao konstantna smetnja prihvaćenom poretku, kao što se opisuje u «Nebeskim biciklistima». Radnja romana odvija se u Dugoj Resi, mjestu autoričinog rođenja, a komunistički režim kao da polako gubi priključak s budućnošću, koja - kako je drug Tito uvijek volio naglasiti - ostaje na mladima. No, mladi tog vremena su većinom slušali Radio Luxembourg i maštali o trapericama iz Trsta, pa baš u taj raskorak između službenog i osobnog Lukšić smješta svoju priču, iskazujući posebnu pažnju detaljima karakterističnim za to vrijeme.

«Nebeski biciklisti» inače čine svojevrsni literarni diptih sa zbirkom priča «Duga Resa – Ixtlan», koju je Lukšić također objavila ove godine. Ova su dva prozna djela itekako povezana: «Smatram te knjige komplementarnima, one ne mogu jedna bez druge. 'Duga Resa-Ixtlan' je stvarnosna proza s memoarskim elementima, ali i ključ za čitanje 'Nebeskih bicklista'. U njima je pak vrijeme glavni lik.»

Kako Lukšić, rođena 1953. godine, ipak nije bila u prilici osobno sudjelovati u studentskoj pobuni 1968., njeno viđenje tih događaja temelji se manje na iskustvu, a više na nostalgiji koja danas, većinom opravdano, vlada za vremenom u kojem se doista činilo kako se svijet može mijenjati na bolje. Taj stav kao da motivira i svestranost ove autorice, jer se Irena Lukšić, osim pisanjem, bavi i teorijskim radom, prevođenjem s ruskog i uređivanjem knjiga. Za potonje je nagrađena i Kiklopom u kategoriji najbolje biblioteke. Riječ je o «Na tragu klasika», u kojoj se mogu naći romani, kako kaže Lukšić, s visokim estetskim kriterijima. Danas prepoznati klasike sutrašnjice nije nimalo lagan posao, pa se Lukšić u svojem uredničkom izboru vodi jednostavnim kriterijem, a to su, između ostaloga, i ugledne međunarodne književne nagrade, poput Goncourtove. Urednica za nadolazeću godinu priprema nekoliko književnih poslastica, a najzanimljivijom se čini roman «Sanjin» Mihaila Arcibaševa, jedan od najpopularnijih romana između dva svjetska rata. Osim ukazivanja na bolju prošlost, «Na tragu klasika» će hrvatskim čitateljima ponuditi i «Afrikanca», kratki roman friškog nobelovca Le Clezija.

Iako bi se moglo pomisliti da Irena Lukšić ima i previše angažmana na više strana, ona ih za sada ipak dobro balansira: «Neki puta idem pisati priču, pa shvatim da mi ne ide, te se pozabavim nekim znanstvenim člankom. Onda mi dođe da uobličim na hrvatskom nešto što je u originalu napisano na ruskom, pa onda prevodim. Najvažnije mi je ostati u dobroj intelektualnoj formi.»

U svojem pisanju ova autorica, kao i mnoge iz njezine generacije prvog feminističkog vala, zna insistirati na ženskoj perspektivi, što je djelomice karakteristika i «Nebeskih biciklista», s glavnom junakinjom Teom i njezinim prijateljicama. Kao obožavateljica proze Gorana Tribusona ova spisateljica ističe kako se, tematski gledano, «Nebeski bickilisti» mogu promatrati i kao roman srodan «Povijesti pornografije», a svaku usporedbu te vrste Lukšić smatra pohvalom. Za razliku od Tribusona, ovdje su u centru pažnje većinom ženski likovi i njihovo odrastanje, a evociranje uspomena na šezdesete, ostvaruje se i kroz autoričino citiranje tadašnjih novina, te spominjanje nekih ključnih ličnosti za djevojke tog vremena, kakav je bio, primjerice, Arsen Dedić. U ovom vremenu krize, nostalgija za šezdesetosmom je više nego razumljiva, a podsjećanje na ta dobra, stara vremena mnogima je dobrodošla utjeha.

AUDIO VERZIJA

(G.D.)

Pročitajte i ...
'Nebeski biciklisti' - novi roman Irene Lukšić