S pričama Nebojše Lujanovića - uzbrdo

Nedavni primjer toga bilo je otkriće kako Valter Lisica iz riječke izdavačke kuće Otokar Keršovani, inače vječni v.d. predsjednika Zajednice nakladnika i knjižara, ima običaj od svojih autora zatražiti da sami financiraju tisak svojih knjiga. Dakle, problema ima oko logistike proizvodnje knjige, a kamoli u drugim elementima uspješnog predstavljanja objavljenog djela. S time se pak suočio mladi hrvatski pisac bosanskih korijena, Nebojša Lujanović, čiji je prvijenac prošao potpuno nezapaženo. Bio je to roman iz 2007., naslovljen «Stakleno oko», i ukazivao je da ovaj mladi autor ima što za reći.

Bio je potreban ipak urednički interes Krune Lokotara da Lujanović primjetno zakorači na hrvatsku književnu scenu, odnosno barem u Booksu, gdje je nedavno održana promocija njegove prve zbirke priča. «S pogrebnom povorkom nizbrdo» naslov je knjige u izdanju Algoritma, a njezin urednik Lokotar smatra kako je to «jedna od onih knjiga  koje najavljuju pisca koji će doista pisati, s obzirom da je već skupio i dosta životnog iskustva».

Nebojša Lujanović rođen je 1981. godine i dio je generacije mladih koja je Bosnu i Hercegovinu, u njegovom slučaju rodni Travnik, napustila za vrijeme rata. U međuvremenu se može pohvaliti  diplomama politologije, komparativne književnosti i sociologije, a trenutno radi na svojem doktoratu iz komparativne. No, u pozadini tih akademskih uspjeha stoji dugi niz poslova, kojima je Lujanović financirao studij. Trenutno, naime, živi u Splitu i radi u knjižari, što za pisca na nastajanju ipak nije, tvrdi Lujanović, inspirativna sredina: «Knjige bi trebali prodavati oni koji ih mrze. Na kraju je i knjiga roba, kao i rajčica, te nema nikakvih govora o estetskim vrijednostima. Logika tržišta sve određuje, i kad se knjige stavlja na policu i kad se miče.»

Ipak, kada se prisjeti svojih prijašnjih zanimanja, poput skladištara ili građevinskog radnika, Lujanović je zadovoljan time što je sada okružen knjigama. Sva ta iskustva pomogla su mu kada je riječ o pisanju, jer omogućuju susretanje s drugim osobama i njihovim životnim pričama. Tako je i priča koja otvara zbirku, «Pobuna na brodu Astorija», utemeljena na specifičnostima jednog posla, onog mornarskog, kojim se i sam autor zamalo počeo baviti. Izbor specifične lokacije, naznačen već u samom naslovu «Pobuna na brodu Astorija», autoru je omogućio bavljenje njegovom omiljenom temom, a to je identitet: »Na jednoj mjestu nalazi se oko četiri tisuće ljudi, desetina različitih nacija, a naravno tu si jedan Hrvat i jedan Srbin. Jasno je da će doći do problema.»

Ivica Đikić, autor «Cirkusa Columbija», romana koji dijeli slične teme kao i neke Lujanovićeve priče, ističe također identitet kao ono što mladog pisca trenutno najviše zaokuplja, s naglaskom na nacionalno. Zbirka naslova «S pogrebnom povorkom nizbrdo» sadrži deset priča, od kojih se četiri bave Bosnom i njenim mentalitetom i upravo njih Đikić izdvaja zbog posebno sugestivne i uvjerljivo opisane atmosfere provincije gdje «svi znaju sve o svima, prate tuđe sudbine, posebno onih koji se izdvajaju, a sve se prepričava i trača.» To se najbolje vidi u odličnoj priči «Osmijeh s hiljadarke», u kojoj postoje samo dva lika - Lonac i Poklopac.

Pišući o malim ljudima i njihovim velikim sudbinama, koje najčešće diktiraju okolnosti izvan kontrole pojedinca, Nebojša Lujanović kombinira komično i tragično, tražeći negdje između ta dva pola stvarnost. Njegova zbirka, uključujući programatski crnohumorni naslov, podsjeća na to da smo u konačnici svi žrtve slučajnosti ili sudbine, kako god to zvali. U slučaju ovog mladog autora  koji već priprema sljedeću knjigu, čini se da stvari polako ipak kreću - uzbrdo.

AUDIO VERZIJA

(G.D.)

Pročitajte i ...
S pogrebnom povorkom nizbrdo