Povijest je niz katastrofa! - tvrdi Tom MacCarthy

Apsurd takvog kraja istovremeno se može tumačiti kao božanska intervencija, ali i kao potvrda potpune slučajnosti egzistencije, u kojoj zapravo nema smisla i reda, nego je sve, manje ili više podnošljiv, kaos. Slična se stvar dogodila i glavnom liku u romanu «Ostatak» britanskog pisca Toma McCarthyja, samo što je njega pogodilo nešto neidentificirano s neba. Rezultat je bio gubitak pamćenja i motoričkih sposobnosti, ali i odšteta za preživljene duševne i fizičke boli u izdašnom iznosu od 8,5 milijuna funti. Neimenovani antiheroj McCarthyjeve proze taj novac ne odlučuje potrošiti na drogu i skupe aute, kako mu preporučaju prijatelji, ali ni na dobrotvorni rad, kako mu pak preporučaju prijateljice. On razvija opsesiju svojom, sada izgubljenom, prošlošću, pokušavajući rekonstruirati događaje iz nje.

McCarthy je ovih dana boravio na 6. Zagrebačkom sajmu knjiga, na kojem je «Ostatak» i predstavljen. Riječ je o njegovom prvom romanu, koji je prilično teško našao put do polica knjižara 2005. godine, prisjeća se autor: «Svaki put kada bi neki urednik htio izdati moju knjigu nadređeni bi ga spriječili, uz obrazloženje da je tekst previše literaran i artistički postavljen, te nekomercijalan. Prvo izdanje se zato pojavilo u Parizu, i to samo u 700 primjeraka, a knjiga se onda distribuirala po muzejima i art-centrima, dok se u knjižarama nije mogla naći.»

Ipak, «Ostatak» je zaokupio maštu mnogih koji su ga pročitali, pa su se uskoro pojavile i prve pohvalne kritike, što je dovelo do normalnog izdavanja knjige za šire tržište. Tome je svakako pomoglo što je Tom McCarthy kao autor iznimno načitan, elokventan i oksfordski obrazovan, pa tako nema teme koja bi ga ostavila bez teksta. U «Ostatku» ga je prvenstveno zanimalo istraživati poveznice među različitim granama umjetnosti: «Uvijek je postojala veza među umjetnostima, a sve je, od slikarstva do filma, bilo povezano s politikom. Primjerice, futuristi su htjeli napraviti revoluciju umjetnosti, pa su predlagali da pjesma o mitraljezu bude izvedena tako što se riječi, kao rafali, nalaze razbacane na stranici papira. Stephane Mallarme je pak stvorio «Un Cuop de Des», djelo koje je istovremeno i poezija i slika i manifest. Bijeli prostor može biti jednako važan kao i riječi na njemu. Recentni primjer je David Lynch, njegovi filmovi komuniciraju s autorima poput Kafke i Alaina Robbe-Grilleta.»

McCarthyjev antiheroj u svojim rekonstrukcijama polako odlazi u sve mračnije predjele vlastite duše i iskrivljenog sjećanja, potencirajući opasnost i nasilje. On poput ovisnika pokušava izbrisati granice između stvarnosti i fikcije, objašnjava pisac: «Glavni lik prepoznaje logiku kojom se svijet vodi, a nazvao bih je ideologija autentičnosti. Na taj način Nike prodaje svoju obuću, poručujući da kupnjom njihovih proizvoda ljudi izražavaju sebe. Sve je to programirano, ali se predstavlja autentičnim. On uspijeva naći pukotinu u toj ideologiji, te svojim ponašanjem tu pukotinu povećava i želi je rastvoriti do kraja. Smatram to važnim pothvatom, i cijela se priča može čitati kao alegorija umjetnosti, no treba naglasiti da glavni lik nije umjetnik.» Na kraju knjige čitatelj ostaje s prilično gorkim okusom u ustima, jer sve pripovjedne i filozofske konotacije koje se u «Ostatku» mogu naći dovode do sljedećeg neizbježnog zaključka, koji je zajednički glavnom liku, piscu i čitateljima: «On započinje kao hegelovski idealist, koji želi ukinuti materiju i sve pretvoriti u ideje. Do kraja knjige shvaća da svijet jest materija, da je sve to samo ostatak originalne eksplozije u svemiru koja se dogodila prije milijune godina. Život je, dakle, ostatak u filozofskom smislu, to je sve samo materija, stvari, sranje, nered.»

Uspjeh «Ostatka» omogućio je McCarthyju da se nastavi baviti pisanjem, pa je u međuvremenu objavio i mnoge eseje, kao i drugi roman, kod nas još nepreveden, «Men in Space». O književnosti kao takvoj Tom McCarthy ima sljedeće mišljenje: «Stvar s književnošću je ta da ona postoji zato što ne funkcionira u stvarnosti. «Don Quijote» je priča o čovjeku koji u stvarnosti pokušava živjeti po logici knjiga. Nastane katastrofa i sve propadne. I Shakespeareov «Halmet» je o tome: on treba osvetiti očevu smrt po uobičajenom scenariju, ali to ne može, a cijela drama je skup književnih kodova koji se ne mogu dovesti do kraja. Književnost je jedinstvena po tome što je svaka kriza i sve barijere osnažuju i potiču na dalje pisanje.»

Pisanje je ipak samo jedan od nekoliko interesa ovog umjetnika, koji na London Consortiumu, umjetničkoj školi koju su zajedno pokrenuli, između ostalih, tamošnji Muzej suvremene umjetnosti i galerija Tate, drži postdiplomski predmet indikativnog naziva «Katastrofa». McCarthy otkriva kako je taj angažman dobio gotovo pa spontano: «Pozvali su me prije dvije godine i pitali što me trenutno zanima. Odgovorio sam: nasilje, trauma, katastrofe, Deridda, Beckett, William Burroughs, J.G. Ballard. Svidjelo im se i ponudili su mi da od toga napravim predmet, a predajem ga zajedno s kustosom iz galerije Tate. Bavimo se 20. stoljećem, njegovom filozofijom, psihoanalizom i književnošću, ali naravno i filmom. Tarkovski, primjerice. Sve to gledamo kroz perspektivu katastrofe, s idejom da je povijest niz katastrofa.» McCarthy je i utemeljitelj Međunarodnoga nekronautičkog društva, avangardne mreže čije  publikacije, proklamacije i performanse mnogi gledaju kao najsveobuhvatniju totalnu umjetnost koju smo vidjeli zadnjih godina.

Od ostalih književnih radova Toma McCarthyja najzanimljivijim se čini dugi esej «Tintin i tajna književnosti», no ni on još nije ugledao hrvatski prijevod. Za «Ostatak», koji se kod nas pojavio u izdanju Naklade Oceanmore, je u tom smislu zaslužan prevoditelj Dean Trdak, koji je pažljivo preveo McCarthyjeve ponekad komplicirane rečenice, natopljene filozofijom i fatalizmom, s konačnom porukom da je život tek – ostatak. Ali, čega?

AUDIO VERZIJA

(G.D.)

Pročitajte i ...
Objavljena knjiga 'Ostatak' Toma MacCarthya