Moderna arhitektura u Hrvatskoj 30-ih godina

Knjiga «Moderna arhitektura u Hrvatskoj 30-ih obrađuje razdoblje kada hrvatska moderna arhitektura stvara svoj identitet, dostiže vrhunac, i time ostaje obvezujuće za svu arhitektonsku produkciju nakon toga. Autorica Darja Radović Mahečić upozorava kako se taj fenomen godinama nespretno nazivalo Zagrebačkom arhitektonskom školom, iako je riječ o puno širem fenomenu. Prije svega zbog obrazovanja arhitekata, njihove informiranosti i realizacija koje su išle gotovo simultano s europskim prodorom moderne arhitekture.

Tridesetih se osnivaju značajni časopisi koji promoviraju modernu arhitekturu, organiziraju se međunarodni arhitektonski natječaji za rješenja svih važnih građevina, što je presedan i u Hrvatskoj. Retorikom funkcionalnosti i racionalnosti, stručnim i javnim nadmetanjima odgovara se na konkretne probleme kao što su stambena kriza i kriza gradova. Tridesete, dakako, nisu jedinstveni stilski fenomen, ali knjiga Darje Radović Mahečić na samom svom početku nastoji objasniti koje se specifičnosti arhitektonske produkcije tog vremena, i u kakvom su one odnosu s internacionalnom arhitekturom u razvijenijim sredinama.

"Teza moje knjige jest – 'internacionalna retorika - domaći odgovori'. Arhitekti su radili s onim s čim su mogli. Nova država postojala je tek sedam godina kada je 1925. prvi put nastupala na Izložbi dekorativnih umjetnosti u Parizu, i kada se promovirala moderna arhitektura. Trebalo je raditi s onim što se imalo. Graditeljska škola u Zagrebu imala je dugu tradiciju, a arhitekti su imali, dakle, i iskustvo visoke obrtne produktivnosti iz ranijeg razdoblja, i to je bila snaga, koja je povela jugoslavensku modernu arhitekturu tog doba". Nastupi onodobne države na međunarodnim izložbama bili su realizirani prema rješenjima zagrebačkih arhitekata, pa tako arhitekt Stjepan Hribar projektira za spomenutu izložbu dekorativnih umjetnosti u Parizu 1925. Mladi arhitekti zapošljavaju se kao činovnici u gradskim i banovinskim uredima, rade samostalno i u tandemima, ali sa svih tih pozicija promoviraju modernu arhitekturu. S druge strane, nisu se koristila nova tehnološka dostignuća, jer je tradicija obrta bila tako jaka da se isti način gradnje zadržao sve do iza drugog svjetskog rata. Osim armiranobetonskih konstrukcija u građevinskoj tehnici, kaže Darja Radović Mahečić, nije bilo drugih inovacija, a pogotovo ne na obali.

Tridesete su i razdoblje društvene angažiranosti arhitekata, okupljenih u okviru grupa kao što su Radna grupa Zagreb, ili «Zemlja», u kojoj su se vezali i s drugim likovnim umjetnicima. Okupljanje je bilo važno da bi se glasnije promovirali njihovi stavovi, a angažiranost i svijest o njihovoj ulozi u društvu, najbolje se vidi prema nastupima putem izložbi. Unatoč tome što se organizira velik niz natječaja za zgrade javne namjene, među realizacijama ostaju najznačajnije one obiteljskih kuća i vila, o čemu je pisano i u knjizi «Problemi suvremene arhitekture – Treba znati», koju je 1932. objavio Stjepan Planić. Mnogi vizionarski projekti objavljeni su u toj knjizi, ali svega nekoliko realizacija, uglavnom stambenih kuća prema projektima Kauzlarića i Gomboša, Planića, Iblera, te jedna jedina građevina javne namjene - osnovna škola koju je projektirao Ivan Zemljak. Škole su ujedno u najvećem broju brzo i kvalitetno realizirane, jer je za njima postojala velika potreba.

Za ostale građevine javne namjene postojali su natječaji, ali ih se često izbjegavalo realizirati prema najbolje plasiranim radovima. Nije se rijetko događalo da prve nagrade uopće ne budu dodijeljene, a da se zgrade javne namjene realiziraju prema kompromisnim rješenjima. Situacija se radikalno mijenja nakon rata, u razdoblju koje danas zovemo institucionalnim modernizmom. Moderna arhitektura tada je postala i jedina opcija, uz Kazimira Ostrogovića i Marijana Haberlea koji će pedesetih biti na vrhuncu karijere, dolazi nova generacija arhitekata, a za razliku od prethodnog radoblja, za realizacije je karakteristična primjena inovativnih tehničkih rješenja.

Knjiga «Moderna arhitektura 30-ih godina» tiskana je na preko 500 stranica, i to dvojezično, na engleskom i hrvatskom. Uvodni dio knjige govori o centrima moderne arhitekture tridesetih, načinima na koje su njene ideje prodirale, projektima, natječajima, kongresima te kretanju i informiranju naših arhitekata. Ukratko, u njemu je ispričano sve ono što se ne može ispričati kroz primjere. Ostatak knjige praktično je katalog djela moderne arhitekture, pri čemu je uzet vrlo širok tipološki obrazac – od stambenih blokova, pojedinačnih zgrada, do planski građenih naselja.

AUDIO VERZIJA

(M.G.)

Pročitajte i ...
Moderna arhitektura u Hrvatskoj 30-ih godina