Nova crnogorska književnost

Naši južni susjedi brzim koracima grabe prema Europi, pa se tako na sve strane ispričavaju za savezništvo sa Srbijom tijekom ratova devedsetih, već koriste euro kao službenu valutu, a i njihova nova kulturna scena, čiji je začetak bio u mračnim devedesetima, predstavlja jednu od dinamičnijih u regiji. Glazbena scena se budi, snimaju se filmovi koje čak režiraju i žene, poput mlade redateljice Marije Perović, što je značajan iskorak u patrijarhalnom crnogorskom društvu, no ipak, najveći pomaci i najveće bitke događaju na polju književnosti.

Stara generacija književnika, opsjednuta «Gorskim vijencom» Petra Petrovića Njegoša i iz njega proizašlim epskim mentalitetom polako je, ali sigurno, maknuta u stranu. Pojavili su se, kako se to kaže, neki novi klinci, kojima je od Njegoša bliži austrijski mizantrop Thomas Bernhard s kojim dijele i oštar kritički stav prema domovinskoj povijesti. Tu ekipu predvode, prije svih, Balša Brković, Ognjen Spahić i Andrej Nikolaidis, sva trojica istovremeno i novinari podgoričkog dnevnika Vijesti. Osim spomenutih, koji predstavljaju svojevrsno sveto trojstvo nove crnogorske književnosti, pa i time što su čitani i nagrađivani izvan granica matične države, dolazi cijela plejada novih književnika i književnica. Oni su se ovog tjedna predstavili u Booksi, na trećoj Reviji malih književnosti, a to su prvenstveno pjesnikinje Jelena Martinović, Dragana Tripković, Ivana Vojvodić i Jovanka Uljarević, te prozaici Vladimir Vojinović i Nikola Nikolaidis. Poezija je tako, po prvi puta u cijeloj povijesti Crne Gore, napučena ženama, dok se proza, opet po prvi puta, bavi stvarima koje su se do sada sustavno ignorirale.

Ipak, stari i još uvijek prisutan mentalitet  Nikola Nikolaidis duhovito opisuje kao “društvenu atmosferu suprotnu od tolerantne, gdje su se pjesnici smatrali luđacima, a pjevalo se o Strahinjić Banu i petnaestom stoljeću.”

Kao jedan od najvećih probleme crnogorske književne scene svi spomenuti izdvajaju nerazvijenu književnu kritiku. Istovremeno je čudno i lijepo čuti skupinu literata koji se žale kako nema kritičara, dok se u Hrvatskoj književnici, i oni koji to žele biti, većinom ponose time što ignoriraju kritike. Vojinović, koji je i asistent na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, pravi podjelu između građanske i univerzitetske kritike, naglašavajući da ova potonja praktično i ne postoji. Što se građanske tiče, u njoj se izdvaja samo jedno ime, a to je Marinko Vorgić.

Postoji jedan aspekt nove crnogorske književnosti koji u svojoj proturječnosti ponajbolje govori o tamošnjem stanju. Nova generacija je izrazito prosvjetiteljski nastrojena, to jest angažirana, što je, postmodernistički gledano, prilično anakrono, ali je u Crnoj Gori zapravo revolucionarno. Zato Vojinović ističe angažiranost nove generacije kao ključan trenutak cijele priče. Kao najbolji primjer totalnog iskoraka iz starih obrazaca ističe se opus Nikole Nikolaidisa, inače sociologa s kanadskom diplomom. On je do sada objavio putopis o Južnoj Koreji i roman «Nunavut – bajka u tri svijeta», koji se bavi životom na kanadskim glečerima. Njega programatski zanimaju teme koje izlaze iz lokalnog konteksta, iako svako svoje djelo smatra primjenjivim na društvenu situaciju u Crnoj Gori. Upravo završava svoj drugi roman o Malcolmu X-u, a motive za pisanje o poznatom crnačkom revolucionaru nalazi u takozvanom sukobu civilizacija u kojem trenutno svi živimo, ali i želju da svojim romanom nekoga inspirira na društveni aktivizam.

U svakom slučaju, živahna crnogorska književna scena čini se kao pozitivan izuzetak u atrofiji ostatka regije, gdje se kultura ili pretvorila u modni dodatak kapitalizma ili na nju nitko baš i ne obraća previše pažnje. U Crnoj Gori, koja je još uvijek u divljini tranzicije, a vjerojatno i baš zbog toga, književnost se, dakle, shvaća ozbiljno.

AUDIO VERZIJA

(G.D.)

Pročitajte i ...
Dragan Radulović predstavio svoju 'Splav meduza'
'Splav meduza' na crnogorski način
Mladi crnogorski književnici na predstavljanju u Booksi
Revija malih književnosti