Magris na putu prema Nobelu

Imaginarne i realne granice zato onima s dobrim namjerama, otvorenim srcima i prijateljskom radoznalošću nisu predstavljale ništa drugo nego izazov koji se treba savladati. Jedno od mjesta koje je, baš zahvaljujući svojoj blizini u odnosu na granicu, spajalo ljude i neizbrisivo ostalo u sjećanju starijim generacijama jest Trst, grad koji je Tito htio osvajati krajem četrdesetih, dok su ga Titovi pioniri tri desetljeća kasnije htjeli jednostavno cijeloga pokupovati. Zato i ne čudi kako je jedan od najpoznatijih talijanskih pisaca i intelektualaca Claudio Magris, inače rođen i nastanjen u Trstu, tako intenzivno zainteresiran za ove naše, njemu susjedne prostore.

Magris je oduvijek, za razliku od mnogih drugih intelektualaca sa Zapada, gledao prema istoku, zasigurno i zbog svoje ljevičarske političke orijentacije. I opet za razliku od mnogih drugih, Magris zbog toga nije zatvarao oči pred komunističkim totalitarizmom, nego ga je uvijek kritizirao i napadao, a sada mu je posvetio i djelo koje je pisao petnaest godina i smatra ga krunom svojeg književnog stvaralaštva. Riječ je o romanu 'Naslijepo', koji je u Hrvatskoj publicirao Durieux, koji se, između ostaloga, bavi životom Salvatorea Cippica, zatvorenika koji je preživio nacističke konc-logore, ali i Titovu brutalnu jadransku kaznionicu, to jest Goli otok. Time je ovaj toponim vratio iz relativnog zaborava, i to u djelu koje je u Italiji skoro pa unisono proglašeno remek-djelom.

Magrisov prvi ulazak na našu kulturnu scenu vezan je pak za jedan drugi geografski pojam - Dunav, kako se i zvao njegov slavni putopis preveden prije točno dvadeset godina. Od tada Claudio Magris redovito posjećuje Hrvatsku, ali i promovira ovdašnje pisce u Italiji. Zbog toga ne čudi kako je na nedavnoj promociji romana 'Naslijepo' u vladala velika gužva, u kojoj su se našlo i nekoliko preživjelih sa zloglasnog Golog otoka.

Književnik i kritičar Nikola Petković u novom Magrisovom romanu vidi veliki historijski zamah, od Stare Grčke, preko Biblije do Drugog svjetskog rata, a 'sve provučeno kroz autorovu dušu'. Iako priznaje da ga se ne čita lako, ali se trud itekako isplati, Petković smatra da se ovaj mračni roman prvenstveno bavi nemogućnošću otkrivanja jedne apsolutne istine i jedne prave povijesti. Priču o dvije tisuće talijanskih radnika koji su odmah nakon Drugog svjetskog rata došli u Jugoslaviju kako bi pomogli u izgradnji komunističke utopije, da bi onda bili od Tita proglašeni staljinističkim petokolonašima, prevela je Ljiljana Avirović, već standardno zadužena za Magrisova djela. Zbog specifičnosti konstrukcije priče i postmodernističke književne tehnike s mnoštvom citata, prevođenje nije bilo nimalo jednostavan posao: 'Jednako mi je bilo što je u njoj napisano, kao i kako je to napisano. Sve to je trebalo očuvati u prijevodu, a uzori su mi bili Josip Torbarina, Mate Maras, Zdeslav Dukat, Jure Kaštelan i Bonaventura Duda.'

Po spisku imena kojima se Avirović zahvaljuje može se nazrijeti kako se Magris u 'Naslijepo' referira na grčke mitove, poput onoga o Argonautima, na Bibliju, ali i na stručnu pomorsku literaturu.
Mnoštvo referenci i različitih tonova pripovijedanja u svojem novom romanu autor objašnjava kao 'formu monologa gdje protagonist govori, možda liječniku, možda sebi samome, a sve i snima'. Salvatore Cippico, uvjetno rečeno glavni lik romana, identificira se s mnogim drugim sudbinama i, iako je koješta pretrpio, 'ipak još uvijek ostaje pustolov koji u sebi ne nosi nasilje modernog intelektualca koji pokušava dati smisao okrutnoj povijesti', objašnjava Magris i nastavlja: 'On govori u ime svih bjegunaca, zatočenika, progonjenih, jer mislim da svatko uvijek u esencijalnim trenucima živi stvari koji nisu samo njegove. U srednjemu vijeku to je bio takozvani 'Ognuno' ili Svatković, kasnije je postao neznani junak. On nema imena, jer predstavlja sve nas, premda je riječ i u tom slučaju bila, siguran sam, o određenom mladiću, sa svojom sudbinom.'

'Naslijepo' je, kako se da naslutiti, bez obzira na sve svoje društvene, povijesne i političke elemente, za Magrisa duboko osoban roman, čak toliko da on i njegov glavni lik dijele isti rođendan: 'Ova mi knjiga mnogo znači, iako je nije bilo lako napisati. Najteže je bilo stvoriti jedinstvo u pripovijedanju delirija koji razara ljude i istodobno zadržati osjećaj smisla života, koji ipak postoji i onda kada se čini da se sve ruši, kada ga sve negira i uništava.' Zbog svega toga, ne čudi da je novi roman Claudija Magrisa uspoređen sa 'Srcem tame' Josepha Conrada, jednim od najslavnijih romana korumpirane humanosti. Magris je napisao djelo trajne vrijednosti, te, još važnije, roman koji spaja razdvojene povijesti i prelazi sve granice, što samo znači da se popeo još jednu stepenicu više na putu prema Nobelovoj nagradi, koju mu mnogi predviđaju.

(G.D.)