Kreativno pisanje - zanat kao potpora talentu

Teško je povjerovati da će i danas bilo tko ozbiljan mlade književnike odvraćati od čitanja, no u vremenu koje je obilježeno ograničenim rasponom pozornosti za sve se pokušava naći prečica, pa i za put do književnog uspjeha. Jedna od mogućnosti jest i upisati se na tečaj kreativnog pisanja, a odnedavno se u hrvatskim knjižarama nudi i knjiga, odnosno udžbenik 'Radionica pisanja fikcije' Josipa Novakovića, rođenog u Daruvaru 1956. godine, no nastanjenog u Americi više od tri desetljeća. Novaković je u SAD-u ostvario respektabilnu književnu karijeru, dobio nekoliko nagrada, a trenutno je djelatni profesor kreativnog pisanja na sveučilištu Penn State. Novakovićev udžbenik koristi se na brojnim američkim univerzitetima, a prijevod na hrvatski, u izdanju Algoritma, autor je prilagodio ovdašnjim zainteresiranim čitateljima, to jest budućim piscima. 'Radionica pisanja fikcije' tako je prva knjiga te vrste koja se kod nas može naći, što je i povod za promišljanje o tome koliko takav, tipično anglosaksonski, pristup književnom stvaranju ima smisla na ovim prostorima.

Josip Novaković ističe kako je i on isprva bio iznimno skeptičan prema konceptu tečajeva kreativnog pisanja, ali nakon što je posjetio jedan takav tečaj, Novaković je počeo objavljivati, a njegova iskustva na kraju su pretočena u 'Radionicu pisanja fikcije'. Ona je koncipirana kao niz vježbi koje prate praktični savjeti, potkrijepljeni primjerima iz suvremenih i klasičnih književnih djela. Jedan od zadataka je i detaljno opisivanje fantastičnog lika, a primjer koji Novaković koristi jest pali anđeo iz Marquezove priče 'Starac s vrlo velikim krilima', nasukan na plaži, krezub i s krilima punih parazita, a upravo mu ti naturalistički detalji daju uvjerljivost.

Zoran Ferić jedan je od rijetkih hrvatskih pisaca koji se trenutno usuđuju angažirati na vođenju tečaja kreativnog pisanja. On pozdravlja pojavu Novakovićevog priručnika, posebice zbog većinskog stava na hrvatskoj književnoj sceni, na kojoj se pisanje mistificira, i tvrdi se kako se ono ne može naučiti.

No, ako se pisanje može samo tako naučiti, postavlja se pitanje gdje je u cijeloj toj priči – talent? Također, podrazumjeva li ono naučeno da će i iz toga napisano biti dobro i nadahnuto ili tek zanatski kompetentno? Drukčijeg mišljenja od Zorana Ferića jest prozaik i sveučilišni profesor književnosti Pavao Pavličić, koji je na teritoriju tečajeva kreativnog pisanja jedan od pionira u Hrvatskoj: 'Prve tečajeve započela je krajem osamdesetih Slavenka Drakulić u studentskom domu na Savi, a držali smo ih, uz nju, još Tribuson, Čegec i ja. Sve se uredno plaćalo i mogu se pohvaliti da je jedan od mojih tadašnjih učenika bio i Stanko Andrić.'
Pavličić ne podržava ideju kreativnog pisanja kao studijskog predmeta ili čak pravca na Filozofskom fakultetu gdje predaje, i to iz više razloga. Jedan od njih je što smatra besmislenim obrazovati ljude da budu pisci kada se u Hrvatskoj od pisanja baš i ne može živjeti. Također, ističe i mentalitetske razlike između Sjeverne Amerike i Europe, te razlike u obrazovnom sustavu, jer se s ove strane Atlantika mnogo više o književnosti nauči tijekom osnovne i srednje škole.

Bez obzira na sve, Pavao Pavličić ne odbacuje u potpunosti zanatski pristup književnosti, ali i on, poput Sartrea, savjetuje mladim piscima da što više čitaju, dok 'Radionici fikcije pisanja' ponajviše zamjera stanovitu banalnost u pristupu, sa savjetima poput 'opiši mjesto zbivanja' ili 'psihološki razradi likove'.

Za Josipa Novakovića upravo je to moguće ignoriranje banalnosti cjelokupnog procesa književnog stvaranja i banalnosti detalja priče jedan od argumenata za njegov i slične priručnike, jer je europska književna tradicija većim dijelom larpurlartistička, dok je uzimanje čitatelja u obzir tipičnija pojava u Sjevernoj Americi.

Rasparava oko smislenosti koncepta kreativnog pisanja ponajviše ocrtava razlike između Europe i Amerike, u kojoj je književnost ne samo umjetnost, nego i industrija. Knjige su masovni proizvod koji privlači čak i kraljicu talk showa Oprah Winfrey, osnivačicu Kluba knjige, koji od nepoznatih autora može učiniti zvijezde, a njihove djela pretvoriti u bestselere.

Naravno, pravi književni talent ne ovisi ni o kakvim tečajevim i priručnicima, iako mu oni mogu koristiti. Dobar primjer toga jest i jedan od najboljih suvremenih američkih prozaika Michael Chabon, autor 'Zlatnih dečkiju' i 'Čudesnih avantura Kavaliera i Claya', za koje je dobio Pulitzerovu nagradu. Njegov prvenac i bestseler iz 1988. godine, 'Misterije Pittsburgha', bio je, zapravo, Chabonov magistarski rad na studiju kreativnog pisanja. Zato 'Radionicu pisanja fikcije' Josipa Novakovića, kao i oprezni prodor tečajeva kreativnog pisanja kod nas treba pozdraviti, ali ne i previše očekivati, jer velika očekivanja može ispuniti jedino velik talent.

AUDIO VERZIJA

(G.D.)

Pročitajte i ...
Radionica pisanja fikcije