Hodočasnici - vizija mističnih putovanja Tomislava Buntaka

Takozvani prostorno-specifični i ambijentalni postavi u Paviljonu već su postali neka vrsta tradicije, kojoj su uglavnom doprinijeli umjetnici mlađe generacije koji tamo posljednjih godina sve češće imaju priliku izlagati. Uzmemo li u obzir Buntakovu prepoznatljivu poetiku, bajkovitu ikonografiju, a u posljednje vrijeme i tendenciju osvajanja sve većih zidnih površina svojim crtežima, za očekivati je bilo da će mu prostor paviljona poslužiti kao ambijentalna podloga za još jednu eskapističku epsku naraciju o egzotičnim, izmaštanim, ahistorijskim, te u svakom slučaju 'boljim' društvima.

Najambicioznija Buntakova izložba do sada, pod naslovom 'Hodočasnici - vizije mističnih putovanja', inspirirana je u nešto većoj mjeri njegovim eksplicitno kršćanskim svjetonazorom. Buntakove mistične vizije, kao i obično, ispunjavaju mladi atletski muški i ženski likovi izduženih tijela, a ta prepoznatljiva tipologija kod njega simbolizira osobe na putu prosvjećenja, zaustavljajući se na mjestu na kojem su sigurni od zla i iskušenja.

Povjesničari umjetnosti koji su pratili Buntakov rad od samih početaka, kako spominje Branko Franceschi u predgovoru izložbe, ukazivali su na njegovu neusklađenost s duhom vremena. I nisu bili u krivu, pogotovo devedesetih, u kojima se vrednovalo angažiranu umjetnost i kritički odnos prema pozicijama moći. Interpretacija Buntakovih radova od iščitavanja ikonografije postupno je, međutim, prešla na razmatranje njihovih sociološko-kulturalnih implikacija. Osobni svjetonazor, koji ima veze s kršćanstvom, za Buntaka tu igra veliku ulogu, pa tako i pitanja nekih tradicionalnih vrijednosti poput dobrote, plemenitosti, razumijevanja, milosrđa i oprosta. «Pitanje lijepog, kao i pitanje vjerskog, gotovo da je u umjetnosti danas zabranjeno, iako su iste te dvije stvari čovjeku na neki način prirođene. Taj me problem najviše mučio, jer sam želio uspostaviti kvalitetan odnos sa suvremenošću, ali ipak komunicirati tradicijskim jezikom i govoriti o tradicionalnim temama. Zanimalo me, zapravo, postoji li još uvijek prostor u kojem se sve te stvari mogu sagledati na neki nov način».

Buntakove slike, međutim, nisu sakralne ilustracije. Nikad, kaže, nije radio za crkvu, niti bi to mogao, budući da način oblikovanja i interpretiranja vjerskih scena ili scena s biblijskom tematikom za mnoge ipak ne bi bio prihvatljiv. Njegov rad, pored toga, nikad nije ni ikonografski čist, jer ga jednako vesele prikazi Bude i Isusa, kao i prizori iz bajki, a problem bi prema njegovom mišljenju svakako bila i uvijek prisutna golotinja, koja mu je simbolički vrlo važna. «Golotinja govori o čovjeku koji je oslobođen od svega, a odjeća se, osim toga, uvijek  vezuje i uz određeno doba. Iz nekog meni nepoznatog razloga, to ljudima nije posve prihvatljivo. To je pitanje njihovog odnosa prema vjeri i onoga što si u tom odnosu žele dopustiti. Duhovni i svjetovni život nisu na taj način odvojeni, i ja ipak mislim da nas kao vjernike nikako ne bi smio sablazniti netko drugi, nego možemo tek sablazniti sami sebe».

Murali sadrže poznate likove, ali u pomalo neobičnim i neočekivanim situacijama, barem ako se strogo držimo načina na koje su priče koje je Buntak ovog puta odabrao kao sebi najdraže, tradicionalno prikazuju. «Temeljnu grupu na ovom mističnom putovanju čine Isus kao dječak, Sveti Kristofor i tri čuvara anđela, koji se kroz različite scene susreću s drugim pripadnicima tog svijeta. Tu su predstavljena različita iskustva, od opuštanja na plaži i šetnje urbanom sredinom, do  meditacije ili susreta s mitskim životinjama. Vizija mističnog putovanja na neki način sažima sve ono što su nam kroz bajke, priče i simbole, govorili o osnovnim ljudskim nastojanjima i sudbini». Poseban je izazov, kaže Buntak, bio sam prostor Umjetničkog paviljona, ne samo svojom veličinom, nego i zbog činjenice da je bogat arhitektonskom plastikom i ukrasima, koji najčešće konkuriraju svemu što se u tom prostoru izlaže. «U ovom su slučaju prostor i arhitektonska plastika postali sastavni dio prizora. Htio sam, zapravo, proširiti prostor paviljona, učiniti ga otvorenima, a sam okvir možda učiniti još čvršćim.»

Realizacija rada «Hodočasnici – vizija mističnih putovanja», dijelom je bila ograničena ponešto strogim pravilima korištenja prostora. Na zidovima paviljona, naime, ne smije se intervenirati na način na koji to Buntak obično čini, crtajući na licu mjesta izravno po zidnim plohama. Umjesto toga, izvorne crteže izveo je u umanjenom mjerilu prema proporcijama zidova, nakon čega su oni uvećani, tiskani na role papira, te učvršćivanjem na zid sklopljene u cjelovite kompozicije. U izvedbi se Buntak oslonio na svoje iskustvo sa fluoroscentnim muralima osvijetljenim UV svjetlom na nekoliko ranijih izložbi, koje primjenjuje i ovog puta, pretvarajući Umjetnički paviljon u mračan, pomalo mističan ambijent ispunjen svjetlosnim lebdećim crtežima. Izložba traje do 7. lipnja.

(M.G.)

Pročitajte i ...
HDLU dobio novu-staru upravu
Od Klovića i Rembrandta preko Warhola i Picelja do NSK i MUO
Od Klovića i Rembrandta do Warhola i Picelja
Bijelo Petra Barišića
Prostorno specifična kiparska instalacija Petra Barišića