Marko Tadić – dobitnik nagrade Radoslav Putar za 2008.

Počevši od samostalne izložbe prošlogodišnjeg pobjednika u Galeriji Miroslav Kraljević, preko novog natječaja i objavljivanja finalista, do takozvanog Finala na čijem se otvorenju dodjeljuje nagrada. Proceduralno se, dakle, ništa osobito važno nije mijenjalo već šest godina, a mijenjaju se samo imena. Vedran Perkov prošle je jeseni u okviru nagrade šest tjedana boravio u New Yorku, a nakon nedavno održane izložbe u G-MK, privremeno je preselio u žiri. Četvero novih kandidata za nagradu ravnopravno su predstavljeni u Galeriji Galženica, gdje se finalna izložba održava treću godinu za redom.

Kristina Lenard izložila je seriju radova u kojima testira odnos i povjerenje promatrača prema fotografiji kao reprezentaciji zbilje, dovodeći ga u nedoumicu oko autentičnosti prizora. Lasersko-zvučna instalacija Tanje Perišić, nedavno izložena i u Galeriji Karas, je interaktivni rad, koji publiku dovodi u neobične situacije preslikane iz svakodnevice i tehnološki 'pojačane', kako bi ukazale na uznemirujuće načine na koje su naša vlastita tijela svakodnevno kontrolirana. Tanja Vujasinović se pak u izloženoj videoinstalaciji kroz niz intimnih priča bavi upravo institucijom 'nagrade' kao takve, slično, a opet različito i s manje ironije nego prošlogodišnji dobitnik Vedran Perkov.

Nagrada «Radoslav Putar» na samom je otvorenju izložbe dodijeljena Marku Tadiću, za animirani film „The Black Ouija Board“ koji za predložak ima priču o jednoj seansi prizivanja duhova. Ta priča, u samom filmu tek u naznakama čitljiva, autoru je zapravo poslužila da, slično kao i u ranijim crtačkim radovima, unutar kratkog formata razvije čitav niz neobičnih, pomalo apstraktnih scena koje se pretapaju jedna u drugu.

«Ploča i kreda idealne su za raditi crteže koji u procesu nastaju i prestaju postojati. Sama se priča pak gradi kanaliziranjem određenih motiva, a sve se nekako vrti oko te spiritističke seanse, kao nekakav tok svijesti u kojem se motivi pojavljuju jedan preko drugoga, bez pravila, ideja i jasne logike». Rad je zapravo u kratkom obrazloženju i predstavljen kao neka vrsta dokumenta spomenute spiritističke seanse, koje se medij, budući da se za njenog trajanja nalazio u transu, naknadno ne može sjećati, pa ona biva rekonstruirana kao niz fragmentiranih i konfuznih scena. „The Black Ouija Board“ kao da se humorno referira na proces nastanka Tadićevih radova općenito.

«Sve te slike, posebno noviji 'Storyboardovi', su kao rezultat nekih mojih seansi, gdje kanaliziram određene ideje. Jednostavno sjedim i crtam, ponekad i više stvari simultano, preskačući s jedne na drugu. Svakako insistiram na narativnosti. Zapravo su sve moje slike narativne, ali s mnogo detalja i u više slojeva od kojih se može skrojiti priča. Možda zbog toga zahtijevaju više pažnje i vremena, ali iz njih se svašta može iščitati».  Tadićevi radovi svakako imaju neku narativnu kvalitetu, ali nemoguće ih je čitati kao jedinstvene, linearne strukture. Nastale su slijedom slobodnih asocijacija i motiva koje pokušava za sebe povezati i dovršiti mašta samog promatrača. Pitanje «odakle dolaze priče?» ponekad u slučaju Marka Tadića imaju naizgled posve prozaičan odgovor. «Dok radim dosta slušam stare radijske priče, obiteljske horrore ili audio knjige Clivea Barkera ili H.P. Lovecrafta. Muzika mi zna dosaditi dok radim, ali slušanje priča me inspirira.»

Tadić je u svojim ranijim radovima koristio gotove predmete poput suvenira i kič predmeta iz domaćinstva kao podlogu za svoje intervencije crtežima naoko kaotične ikonografije, ili istrgnutim fragmentima riječi i rečenica. Citati imaju različite izvore i inspiracije, u rasponu od popularne kulture do visoke umjetnosti, a Tadić ih kolažira, isprepliće i mijenja im značenja, polazeći već od same podloge na kojoj radi i njene gotove grafičke dekoracije. 

Nakon svog prvog animiranog filma, kaže da namjerava i nastaviti istraživati mogućnosti tog medija. Osnova i tu ostaje crtež, kao i spontana, slobodna naracija koja ga je zanimala i u 'nepokretnim' radovima. «Crtež mi odgovara zbog brzine kojom nastaje i zbog toga što mi daje vremena misliti. Ploča, kreda i spužva su opet pak trio koji ide zajedno. Kada se kadar popuni, obrišem ga, ponegdje zamuljam, ponešto dodam, ali ipak mi je najbitniji sam motiv. Ne koristim neku tehniku zbog tehnike same, nego zbog onoga što se pomoću nje može prikazati.»

Tadić nastavlja raditi sa siromašnim, skromnim materijalima, a na skupnim izložbama njegovi se crteži čine stranima i dalekima podjednako u odnosu na estetiku medijskih instalacija i onu radova nove slikarske 'elite'. «Nijedan moj rad nije rađen za vječnost. Mislim da moji radovi neće ni trajati više od pet do deset godina, dosta njih koji su mi ostali doma već su se raspali. Monumentalno i reprezentativno apsolutno me ne zanima, sve je samo to materijal koji se koristi da bi se nešto drugo pokazalo.»

Kao i prethodni pobjednici 'Putara', u okviru nagrade Marko Tadić ove jeseni dobiva šest tjedana profesionalnog boravka u New Yorku, te naknadno, kad se slegnu njujorška iskustva, i samostalnu izložbu u Galeriji Miroslav Kraljević. Izložba Finale, na kojoj se zajednički predstavilo četvero kandidata za Putara, ostaje otvorena u Galeriji Galženica u Velikoj Gorici do 6. srpnja.

AUDIO VERZIJA

(M.G.)

Pročitajte i ...
I speak true things - Marko Tadić
'Boys and their toys' - o dječacima i njihovim igračkama
Boys and their toys
Marko Tadić - novi dobitnik nagrade Putar
Marko Tadić dobitnik je nagrade Radoslav Putar
Vedran Perkov izlaže nakon boravka u New Yorku
Vedran Perkov autoironijom opravdava nagradu Nagradu Putar