Izložba: Tražeći mjesto za zaborav

Iz godine u godinu izmjenjuju se one nacionalnog i međunarodnog karaktera, a mijenja se i autor, koji bira umjetnike i kroz koncepciju izložbe problematizira neka od mogućih tumačenja i pogleda na fotografski medij. Prije četiri godine, Sandra Križić Roban je u suradnji s Christinom Frisinghelli, radila skupnu izložbu pod naslovom «Ostati ili otići». Kod tada pokazanih fotografija različitih međunarodnih autora radilo se o nekoj vrsti suočavanja sa stvarnošću, i one su se mogle promatrati kao osobna svjedočanstva, zabilježena na sirov, dokumentaristički i ne-estetiziran način.

Aktualna izložba «Tražeći mjesto za zaborav» ima pak drugačije polazište. Kod svih osam zastupljenih umjetnica i umjetnika to su redom snimke koje prikazuju prirodu ili gradske prostore bez ljudi, i radovi koji na prvi pogled ne govore mnogo, ili čak ne govore «ništa». S druge strane, upravo ta praznina, ne nužno tjeskobna, daje naslutiti da se iza nje nalazi neki narativni ili konceptualni podtekst kojeg je potrebno pročitati. Tu vrstu težine najlakše bi se moglo ilustrirati nekim ranijim fotografijama Ane Opalić. Njeni snimci iz serije «Poslije», primjerice, načelno nisu prikazivali ništa osim busenja trave i samoniklog raslinja. No, usred te pustoši vrebao je sasvim drugačiji kontekst koji nije ekspliciran u samim fotografijama, jer je serija zapravo snimljena u obilasku staza koje su nekad obilježavale crtu razdvajanja sukobljenih strana u zaleđu Dubrovnika za vrijeme Domovinskog rata.

Svaki od osam umjetnika na izložbi «Tražeći mjesto za zaborav» zastupa, naravno, svoju, vrlo različitu poziciju. Sve one imaju dodirnih točaka, ponajprije u samim motivima, ali konceptualno između njih stoje velike razlike. Autobiografska optika evidentna je, kaže Sandra Križić Roban, u recentnim radovima Ane Opalić, te u nešto manjoj mjeri kod Silvije Potočki. Radni naslov novog izloženog ciklusa Ane Opalić glasio je «Ništa», a mjesto na kojem ga je snimala ovog je puta bila periferija Zagreba. «Kod nje je ta potreba za preispitivanjem prostora, vremena oko sebe, i same sebe, enormno važna. Bilo mi je zanimljivo čuti njeno tumačenje o pismima koja je prije mnogo godina sama sebi pisala, stavljala ih u kuverte, i do danas ih nije otvorila. Upravo ovu seriju fotografija, čiji je radni naziv bio 'Ništa', ona doživljava poput tih pisama koja je svojedobno pisala sebi. To su vizualne poruke čije značenje ni ona sama ne zna, i nada se da će tijekom vremena uspjeti otvoriti sve te taloge značenja.» 

Silvia Potočki prvi je put izlagala u Zagrebu prije nekoliko godina. Zanimljivo je da su njeni radovi tada istodobno bili pokazani na tri različite izložbe, što mnogo govori i o recepciji njezinog rada, budući da su dotad lokalno posve nepoznatu autoricu zajednički odlučile predstaviti tri kustosice. Na izložbi «Tražeći mjesto za zaborav» prvi put nakon toga imamo priliku vidjeti neke njene nove radove. Njezina autobiografska pozicija, kaže Sandra Križić Roban, proizlazi iz potrebe stvaranja jednog vizualnog dnevnika koji ne sadrži toliko kontinuitet stvarnih događaja, koliko njihove kombinacije u procesu sjećanja i izdvajanja. «Iznimno je važan način na koji ona postavlja te sekvence i na koji ih dovodi u vezu. Kada bismo se isključivo koncentrirali na poziciju autobiografskog, mislim da bismo ostali lišeni mnogih drugih značenjskih razina.»

Konceptualno je zanimljiv rad češke autorice Markéte Othove. Ona koristi analognu tehniku, te uvijek izlaže radove tiskane u identičnom formatu, kod kojih se gubi zavodljivi efekt produkcije koji bi odvlačio pozornost od onog što je prikazano na samim fotografijama. Snimke pak nastaju isključivo na putovanjima u daleke i dotad nepoznate gradove.

«U tom gledanju novoga, tražeći određeni put pogledu, ona prepoznaje i ono što je okružuje u njenom privatnom okolišu. Ne inzistira da znamo o kojim je prizorima, gradovima ili pejzažima riječ. Prikazuje ih potpuno praznima, bez ljudi, snima ih zapravo u trenucima uspostavljanja nekakve osobne vizualne komunikacije s prostorom».

Njemačka fotografkinja Karina Nimmerfall je između 2005. i 2006. godine razrađivala projekt pod nazivom «Zamjenske lokacije», u čijoj je podlozi bilo preispitivanje stvarnosti prostora koji nas okružuje. Naime, ona fotografski dokumentira određena mjesta, s njihovim stvarnim adresama i ostalim podacima, koja u svijetu medijske transformacije glume nešto drugo. Konkretno, radi se o lokacijama u Kaliforniji na kojima su snimane epizode serije «CSI». Prostori koje snima Aleksandra Vajd nalaze se na međudržavnim granicama. U svom sadržaju su lišeni svega humanog i ogoljeni od identiteta, što i fotografkinja potencira pristupom kojim snima kadrove, siromašnim vizualnim jezikom i načinom prezentacije. Karakteristične za rad Chrystel Lebas su dugačke ekspozicije s kojima, takoreći, uranja u predjele šuma koje još uvijek oplakuje dnevno svjetlo, ali se detalji njihove unutrašnjosti gube u sumraku. «Ona je vrlo snažno inspirirana nekim francuskim filozofima koji promišljaju upravo način interpretacije prostora i pogleda. Čini mi se da je u tim promjenama koje nastaju između dva ciklusa 'Bezdana' i 'Čekanja' dosta dobro pokazano kako se fotograf na različite načine odnosi prema okolini, i kako ju pokušava na što bolji način predočiti drugima.»

Fotografije Mirjane Vodopije na prvi pogled su slične. I ona i Chrystel Lebas promatraju pejzaž u određeno doba dana, te način na koji ga svjetlosni uvjeti i prolazak vremena mijenjaju. Iza njih je, međutim, posve drugačiji postupak od onog kojeg koristi britanska fotografkinja. «Mirjana Vodopija snima prostor stare Drave tako da postavlja stativ, te svakih sat ili dva pomiče kameru za nekoliko centimetara. Na taj način uspijeva uhvatiti daleko izduljeniji panoramski prikaz nego što joj to kamera inače dozvoljava. Potom, kombinacijom petnaestak ili više snimljenih prizora nastoji zabilježiti i interpretirati 'trajanje' u tom prostoru, što je inače s fotografijom, kao snimkom nekog određenog trenutka, nemoguće postići.»

Britanski umjetnik Guy Moreton svoje melankolične prizore, koje naziva «Potonulim krajolicima» pronalazi na mjestima gdje su se nekad nalazile neke od najvećih britanskih luka. To su ostaci nekog drugog vremena, koji se ne otkrivaju pri prvom pogledu, kao što je, uostalom, slučaj i kod priča ili koncepata ostalih autora na izložbi «Tražeći mjesto za zaborav». Izložba inače ostaje otvorena u Umjetničkom paviljonu do 6. srpnja.

(M.G.)

Pročitajte i ...
T-HTnagrada@msu.hr
Sprema se Gay Pride 2008.
Zagreb Pride u znaku hrabrosti i zajedništva
Otvorena izložba posvećena suvremenoj dubrovačkoj umjetnosti
Otvorena izložba 'Libertas - Suvrememena Dubrovačka umjetnost'
Usmena povijest homoseksualnosti
Homoseksualnost od Tita do Tuđmana
Pogled u povijest Života umjetnosti
‘Život umjetnosti’ o arhitekturi
O Zagrebu usput i s razlogom
Zatvara se Galerija Križić Roban
Nastavak političkih muljaža oko MSU-a: tko je kome koga prodao?
Nove suze za MSU: političkim igrama do novog vodstva?
Ekskluzivno: Političke spletke oko izbora Upravnog vijeća MSU
Kristina Lenard u Galženici
Fotosinteza Krisitine Lenard
Kinetizam u Umjetničkom Paviljonu
Kinetizam od početka do danas
Volimo li gledati druge ljude?
Tiha pobuna
Njemački ekspresionizam u Galeriji Klovićevi dvori
Bijelo Petra Barišića
Prostorno specifična kiparska instalacija Petra Barišića
Hodočasnici - vizija mističnih putovanja Tomislava Buntaka
Gerhard Richter – ravnodušan, ciničan i mehanički slikar?
Zagrebačke ljetne večeri i Scena 'Amadeo' - simbiozom do štednje!