'Individualne utopije' Lale Raščić

Odabravši estetiku radiodrame kao svoje polazište našla se istodobno u ulozi scenaristice, glavne i jedine glumice, odnosno izvođačice, a nakon „Invisibles“, sa manje ili više sličnim postavkama nastali su još radovi „Sorry, Wrong Number“ i „Sve je povezano“, koji su svi zajedno kao ciklus prvi i jedini put pokazani u Galeriji B.O.P. prošle godine. Iako im je osnova scenarij koji se izvodi, a inspiracija popularna forma zabave koja je svoj vrhunac imala u tridesetima, radovi Lale Raščić imaju i neke vizualne elemente kojima se preuzeti obrazac nadograđuje. „Invisibles“ jedini nije imao neku vrstu scenografije, nego je predstavljen kao snimka probe performansa u umjetničinom ateljeu s dva mikrofona kao jedinim rekvizitima, dok su u preostala dva korišteni kostimi i minimalna scenografija. Pored snimke samog performansa, koja funkcionira kao videorad, njihova je prezentacija redovito uključivala i popratne artefakte, poput crteža, grafika, objekata u funkciji rekvizita i slično, koji su priči dodavali dokumentarnu dimenziju i činili ju na neki način opipljivijom. Također, „Invisibles“ i „Sve je povezano“ kao scenariji su sadržavali elemente društvene satire, koju se može prepoznati i u najnovijem radu „Individualne utopije“.

Taj je rad inspiriran događajem koji se odvio u Mostaru prošle godine, povodom umjetničke radionice pod naslovom „Art And Survival“, u organizaciji jedne talijanske nevladine udruge. „Individualne utopije“ su, zanimljivo, proizašle iz njezina neuspjeha. Umjetnici su bili pozvani da surađuju s Centrima za mentalno zdravlje u podijeljenom istočnom i zapadnom Mostaru, a koliko je to moguće rekonstruirati iz umjetničinog dramskog teksta, već sama koncepcija radionice bila je zbunjujuća, kako za same sudionike, tako i organizatore. U prologu se navodi pismo u kojem Federalno ministarstvo 'podržava ideju spajanja umjetnosti i mentalnog zdravlja', te iskazuje uvjerenje kako umjetnost može pomoći da se 'pokrene dijalog među lokalnim zajednicama'. Daljnji slijed događaja odvijao se, kaže Lala Raščić, na kaotičan i pomalo nadrealan način, a u tome je pronašla dramatski potencijal koji će pretočiti u scenarij za radiodramu.

Keramička peć koju je dostavila talijanska organizacija postala je ključni motiv priče. Troje umjetnika shvatilo je da se radi o nesporazumu kada im je rečeno da bi njihova uloga trebala biti podučavanje štićenika istočnog i zapadnog Centra za mentalno zdravlje u njenom korištenju. Budući da se većinom bave videom i ne znaju ništa o keramici, a uputstva nisu stigla, pojavio se problem kojeg je trebalo riješiti. Ciljani 'dijalog među lokalnim zajednicama' također je došao u pitanje kada je otkriveno da bi poklonjeni objekt težak stotinjak kila dvije ustanove na različitim adresama trebale nekako dijeliti. Cijela ideja radionice tu je počela pucati po šavovima, kulminirajući u kaotičnim pokušajima komunikacije između svih uključenih aktera, svakog sa svojim 'individualnim utopijama'.

Scenarij je, kao i u dosadašnjim slučajevima, glavni dio rada „Individualne utopije“, i na izložbi je predstavljen kao objekt, posebno dizajniran i pakiran od Ivane Vučić iz studija Laboratorium. U samoj izvedbi performansa autorica je surađivala s bendom „Vuneny“, koji ima iskustva s pozornicom, produkcijom potrebnih zvučnih efekata, kao i cijelim mostarskim kulturnim i političkim kontekstom. Lala Raščić s njima je surađivala ranije, radeći im omot za njihov drugi album, a ovdje se suradnja, kaže, odvila na najbolji mogući način. „Činilo mi se da sam sa prethodnim radovima upala u neki kanon, pomalo mi je sve počelo ličiti jedno na drugo, pa sam s Vunenyma odlučila pokušati nešto drugačije. Oni sami su doprinijeli time što su, umjesto da budu tehničari za zvučne efekte, zapravo proizveli glazbu kojom stvaraju atmosferu za priču.“

Iz iskustva neuspjele radionice svakako se nešto moglo naučiti, a i poklonjenu keramičku peć trebalo je nekako iskoristiti, što je umjetnica odlučila izravno tematizirati. Jedan od elemenata izložbe su tako i reljefi od terakote, koji u slijedu također predstavljaju pojedine ključne scene iz priče.
Drugi element su crteži, izloženi na zidu i reproducirani u knjižici sa scenarijem. Riječ je o portretima ljudi koji su sudjelovali u radionici, te koji korespondiraju s likovima iz audio-drame. Temeljna ideja rada je zapravo bila provući priču kroz različite medije i na taj ju način interpretirati iz više kutova. Ti objekti su 'sporedni', ali neizbježni na izložbama Lale Raščić.

Iako je okvir za priču bila spomenuta radionica, kroz dijaloge različitih aktera, od lokalnih vlasti, predstavnika ustanova koje u njoj sudjeluju, do međunarodnih organizacija, provlači se i komentar društvene i politike situacije u BiH. „Ta je radionica bila samo motiv za umjetnički elaborat o tome kako protegnuti jedan narativ kroz različite medije. Tu je bio moj umjetnički interes. Naravno, radi se samo o simptomu lokalne situacije, u kojoj je nemoguće napraviti bilo što bez da se sukobite s različitim sitnim interesima različitih aktera kojima morate pristupiti. Taj rad je zapravo priča o BiH stvarnosti.

Performans „Individualne utopije“ izvođen je već nekoliko puta. S Vunenyma je Lala Raščić nastupila u Istanbulu, te prije nekoliko dana u Sloveniji, ali rad je u cjelovitom instalacijskom obliku zasad jedino pokazan u Galeriji B.O.P., gdje se može vidjeti do 10. srpnja. Detalje o projektu, uključujući i scenarij za „Individualne utopije“ pronaći ćete na autoričinom blogu, a novu 'živu' izvedbu performansa, prvu u Hrvatskoj, kako je najavljeno, vjerojatno ćemo vidjeti u rujnu u okviru idućeg Salona Mladih posvećenog revoluciji.

AUDIO VERZIJA

(M.G.)

Pročitajte i ...
Nova instalacija Lale Raščić