Birokracija devastira spomenike Vojina Bakića

O kontradiktornom odnosu prema Bakiću danas govori i činjenica da prvo predstavljanje većeg broja njegovih djela u javnosti nije pokrenuo nekakav veliki muzej, nego kustoska udruga WHW, koja se u okviru programa galerije bavi suvremenom umjetnošću i svrstava se u izvaninstitucionalnu scenu. Izložba čak ni formatom nije bila velika, a specifičan način izlaganja u najvećem dijelu njenog trajanja dozvoljavao je publici da skulpture promatra tek kroz stakleni izlog galerije. Ipak, izazvala je poprilično veliko zanimanje i neke vrlo konkretne reakcije.

Nedavno je nova verzija Bakićeve izložbe postavljena u Kunstvereinu u Grazu. Između zagrebačkog i austrijskog predstavljanja prošla je godina dana, a i zbog činjenice da se događa u drugoj sredini, dvije verzije se, čak i sa sličnim izborom radova iz obiteljske ostavštine, u nekim elementima razlikuju. Za hrvatski kontekst, primjerice, urgentna pitanja bila su kritično stanje brojnih umjetnikovih radova kojima je hitno potrebno saniranje, uništavanje Bakićevih spomeničkih realizacija devedesetih, te daljnje propadanje spomenika na Petrovoj gori. Pitanje lokalne recepcije Bakićevog rada na koju se izložba također osvrće, utoliko je dobrim dijelom imalo veze s ideologijom, ali ne samo u odnosu na blago rečeno antikomunističko raspoloženje 90-ih, nego i općenito položaj i ulogu poslijeratne modernističke umjetnosti u socijalizmu.

Izložba u Grazu ima ponešto drugačije naglaske, koji su bili prisutni i u zagrebačkoj verziji, iako u pozadini svojevrsnog poziva na spašavanje Bakićevog djela - akcije koja se do danas nastavlja u vidu javnih pisama i prepiski s nadležnim ministarstvima. Austrijska publika, kaže Ana Dević iz kustoskog tima WHW, izložbu ima priliku vidjeti na klasičan način, za razliku od zagrebačke koja ju je izbliza mogla pogledati jedino u terminima stručnih vodstava, dok je ostale dane bila dostupna pogledu samo kroz izlog galerije. Taj postav, naime, imao je konkretne razloge i odašiljao je određenu poruku.

„Postav u Zagrebu referirao je na stanje u kojem su se njegova djela nalazila, a to je bilo stanje potpuno marginalizacije, te fizičke i materijalne ugroženosti. Kada smo dogovarali izložbu u Grazu, odmah nam je bilo jasno da ju ne možemo na jednostavan način samo prenijeti tamo u istom obliku. Nedostaje, naime, specifični kontekst uz pomoć kojeg bi se u ovom slučaju radovi mogli upisati u nekakav horizont sjećanja. Isto tako, radove smo ovog puta željeli kontekstualizirati, ali i ostaviti dostupne publici. Rezultat je više muzealan postav od onog kojeg smo imali u Zagrebu.“

Izložba u Grazu inicirana je na poziv Sörena Grammela, kustosa i ravnatelja Kunstvereina koji je Bakićeva djela vidio prošle godine u Galeriji Nova. Novu kustosku koncepciju izložbe ponovno zajednički potpisuju kustoska udruga WHW i umjetnikova unuka Ana Martina Bakić. Grammel je pak tijekom njenog trajanja uz Bakićeve radove predstavio i radove troje suvremenih umjetnika kojima je zajedničko polazište tema modernizma. To su Luca Frei, Marina Hugonnier i Sean Snyder. Namjera malog izložbenog eksperimenta, kaže Ana Dević, nije bila dobiti izravne reakcije i poveznice s konkretnim Bakićevim djelom, nego pokušati ocrtati poziciju modernizma u suvremenosti. „Problem je bio kako kontekstualizirati Bakićev rad u sredini gdje postoji interes, ali ne i široko znanje o njemu. Nijedan od tih radova ne uzima izravno Bakića za svoju referencu, ali njegova djela su opisala čitav trajektorij modernizma, koji je važan i ne smije ga se izostaviti.“

Aspekt forme, koji u zagrebačkoj izložbi nije bio toliko u prvom planu, ovdje dolazi do punog izražaja. Bakića se predstavlja kao smionog istraživača čistih skulpturalnih formi u dosluhu s tokovima u europskom kiparstvu tog vremena. No, ne propušta se još jednom istaknuti ni prividno kontradiktorna percepcija Bakića kao, s jedne strane, borca za apstrakciju i figure koja predstavlja razlaz sa soc-realizmom, a s druge 'državnog umjetnika'. Kontradikcija u očitavanju djelovanja Vojina Bakića, smatra Ana Dević, inherentna je kontradikcija i samog modernizma. Inzistira se na formi koja je pročišćena, apstraktna, i pretendira univerzalnom izričaju, dok istodobno postoji i socijalni aspekt koji je ujedno i nedjeljivi dio Bakićevog rada.

„Taj sudar ideologije i forme u njegovim radovima, osobito u spomeničkoj skulpturi, bio nam je važna tema iz više razloga. Ona zorno opisuje inače vrlo često jednostavnu varijantu iščitavanja modernizma i socrealizma kao umjetnosti u ideološkom ključu, te doprinosi sagledavanju tog područja u svoj njegovoj kompleksnosti. S druge strane, cijelo to pitanje je svakako nedjeljivo od lokalnog konteksta u Hrvatskoj, iako po nekim karakteristikama nije isključivo vezano samo za našu sredinu. Antikomunistički sentimenti postoje i u raznim drugim postkomunističkim sredinama, ali bilo nam je svakako važno upozoriti na to što se sa tim spomenicima dešavalo devedesetih godina.“

Uz zagrebačku izložbu stoga je upućen apel na hitnu zaštitu Bakićevih djela. Izložba je izazvala velik interes javnosti, a začudo su i službene institucije vrlo brzo reagirale, te su neki konkretni rezultati postignuti još za njenog trajanja. Gradski ured za kulturu, obrazovanje i sport omogućio je hitnu restauraciju i transport nekoliko skulptura koje su bile u kritičnom stanju. Postignuta je, dodaje Ana Dević, i dobra komunikacija s Hrvatskim restauratorskim zavodom i Gradskim zavodom za zaštitu spomenika, koji su donijeli preporuke i plan vezan za restauraciju, te je ove godine, u suradnji s Ministarstvom kulture i Gradskim uredom za kulturu, ona i nastavljena. U međuvremenu je u potpunosti rekonstruiran takozvani 'Bjelovarac', odnosno 'Spomenik strijeljanima' u Bjelovaru, skulptura koja je bila potpuno uništena devedesetih.

Povodom izložbe u Grazu upućeno je i javno pismo gradskim i državnim vlastima, te svim nadležnim ministarstvima. Poziv na hitnu akciju zaštite spomenika na Petrovoj gori potpisalo je tridesetak umjetnika, kustosa, kritičara i teoretičara iz Hrvatske i svijeta. Jedan od inicijatora je dizajner Dejan Kršić. Prema njegovom mišljenju zaštita i sanacija Bakićevih spomenika predstavljat će svakako ogroman projekt, i sadržajno i financijski, ali smatra kako je glavno pitanje opet ideološke naravi. „Pitanje je kako uopće rekonstruirati jedan antifašistički spomenik u situaciji u kojoj imate Thompsona i niz svakodnevnih revitalizacija ustaštva i nacionalizma? Ako se spomenik obnovi, a da pritom izgubi svoj antifašistički identitet, onda je to problematično. Pitanje je države, kulturne politike i ideologije na koji se način antifašistička povijest treba uključiti u našu današnjicu, te hoćemo li ju, i kako, prezentirati.“

Iako je u Bakićevom opusu memorijalne plastike ključan potpuno devastirani 'Spomenik pobjede naroda Slavonije' u Kamenskoj, Kršić sumnja da će on ikad biti obnovljen, budući da bi to bila prevelika investicija. Spomenik na Petrovoj gori, koji se najčešće spominje, u odnosu na ostale je u relativno dobrom stanju, no njegova se polagana devastacija nastavlja. Zbog nedostatka fizičke zaštite i procesa obnove objekta, navodi se u pismu, vrijedna metalna oplata spomenika, načeta u doba rata i dalje se otuđuje, koristi u privatne svrhe ili naprosto preprodaje kao metalni otpad.
Prvo što bi trebalo riješiti, kaže Kršić, je organiziranje fizičke zaštite tog i drugih objekata. Spomenik na Petrovoj gori inače je bio zamišljen kao multifunkcionalna građevina, koja funkcionira i kao vidikovac, a čitav kompleks uključuje kino dvoranu, muzejske i druge sadržaje. U svojoj punoj funkciji on, međutim, nikad nije ni dovršen. „Jedan od prvih koraka morao bi biti određivanje institucije koja bi vodila taj kompleks. Mi tu ne predlažemo sebe, nego iniciramo diskusiju o tome tko će voditi, kada, kako i sa kojim sadržajima. Upravo takva mjesta danas po svijetu služe kao turistička meka, sa kulturnim, zabavnim ili nekim drugim sadržajima, a ne ostaju samo u komemorativnoj funkciji.“

U javnom pismu poziva se, između ostalog, na zaštitu objekta, hitnu analizu stanja, konzervaciju i osiguravanje sredstava za obnovu kompleksa. Jedno od pitanja tiče se i antena i predajnika koji se nalaze na krovu spomenika, inače zaštićenog kulturnog dobra. Na pismo je odgovorilo Ministarstvo kulture, ali odgovori na konkretna pitanja, kaže Kršić, uglavnom su izbjegnuti. „Rečeno je kako u dogovoru s Hrvatskim šumama dva čuvara patroliraju i na području oko spomenika kako bi se spriječilo njegovo daljnje devastiranje. Međutim, osnovno pitanje na koje nam do danas nitko nije odgovorio je: tko je odgovoran za postavljanje odašiljača? Poduzeće Odašiljači i veze, naime, više nije u vlasništvu HRT-a, ali i dalje je u vlasništvu države. Je li uobičajeno da se odašiljači za televizijski program postavljaju na spomenik kulture? Plaćaju li oni nekakvu naknadu, i troše li se ta sredstva na održavanje kompleksa?“

Za čišćenje, sanaciju i zaštitu spomenika u Petrovcu, napominju iz Ministarstva kulture, od 2004. do danas utrošeno je 300 tisuća kuna. Kršić komentira kako taj iznos otprilike odgovara budžetu jedne malo veće izložbe. Primjerice, izložbe Salona mladih tradicionalno se financiraju sa 200 tisuća. „Zasad je sve varijanta pitanja i traženja rješenja, pri čemu svaki put dobijete 3 različita odgovora. Do rata je na tom području postojao memorijalni kompleks koji je uključivao i spomenik i partizansku bolnicu, ali s ratom je ta institucija jednostavno nestala. Ne znamo što se dogodilo s tim. Tko je nasljednik? To bi po našim saznanjima trebao biti jedan muzej u Vrginmostu, ali ni taj muzej danas više ne postoji, jer je i on nestao u ratu.“
 
U pozivu na hitnu akciju zaštite spomenika na Petrovoj gori traži se također određivanje nadležne institucije te osnivanje stručnog tijela koje bi koncipiralo i vodilo program obnove, kao i budućeg rada spomeničkog kompleksa. Ministarstvo u svom odgovoru spominje nešto slično – kako je 'nužno izraditi plan korištenja cjelokupnog kompleksa', te da je za potpuno uređenje potrebno 'odrediti adekvatnu namjenu i osigurati veća sredstva kroz dulji niz godina'. Na koga to Ministarstvo apelira, konstatirajući kako su za projekt potrebna neka sredstva, nije nam poznato. Kršić, pak, zaključuje kako je ključni problem pronaći prave instance, a to je, kaže, stvar daljnjeg birokratskog ispitivanja. „Važno je i pitanje da li je pokrenuta nekakva tužba protiv nepoznatog počinitelja za devastiranje spomenika. U slučaju spomenika u Kamenskoj čak postoje i neke indicije o tome tko bi to mogao biti. Za Petrovu goru ovo nije toliko važno u materijalnom smislu, ali bilo bi važno kao simboličan korak za državu da konačno prizna kako se radi o devastaciji kulturnog dobra koja zahtijeva da se procesuira.“

U međuvremenu, samostalna izložba Vojina Bakića u Kunstvereinu u Grazu još traje, i ostat će otvorena do 24. kolovoza. Temeljena uglavnom na obiteljskoj ostavštini, ona sadrži skulpture koje je zagrebačka publika već mogla vidjeti u Galeriji Nova, ali odabir i postav u prostoru ovog puta funkcionira tako da tematski i morfološki prati temeljne odrednice umjetnikova rada, zahvaćajući sve faze njegova stvaralaštva. U dokumentacijskom dijelu veći je pak naglasak stavljen na javne spomenike, a za razliku od zagrebačke, uz koju je tiskano posebno izdanje galerijskih novina, austrijska verzija ima i poseban katalog.

AUDIO VERZIJA

(M.G.)

Pročitajte i ...
Marija Ujević: Tko je stavio kipove, taj ih mora i skinuti ako je učinjena pogreška
Džamonjina donacija Zagrebu
Džamonjina donacija Zagrebu u Muzeju za umjetnost i obrt
U Austriji izložba Vojina Bakića, u Hrvatskoj apel za hitnu zaštitu njegovih djela
Likovnost - godišnji pregled 2007.
Izložba zanemarenog umjetnika
Izložba Vojina Bakića u Galeriji Nova
'Ground Lost' u Galeriji Nova
Zvonko Maković