Ivana Franke na Venecijanskom bijenalu predstavila svoj 'Latency'

Storru se ove godine kao direktoru nije pretjerano žurilo objaviti temu svoje središnje izložbe, što je na kraju objasnio time da nije želio da umjetnici i komesari za nacionalne paviljone previše razbijaju glave oko 'uklapanja' i podilaženja direktorovoj koncepciji Bijenala. Naslov te središnje izložbe, koja se paralelno održava u Giardinima i Arsenalima sada je “Razmišljaj osjećajima, osjećaj razumom. Umjetnost danas”, te ona okuplja oko stotinjak umjetnika. Integralni dio te Storrove središnje izložbe, zanimljivo, ovog je puta i Turski paviljon, a uz nju je postavljena i zasebna izložba afričke suvremene umjetnosti.

Što se tiče nacionalnih paviljona, ove godine ih je rekordnih 76, rasutih po širem povijesnom središtu Venecije. Hrvatsku na Bijenalu predstavlja Ivana Franke, umjetnica mlađe generacije, koja je već mnogo puta izlagala na međunarodnim izložbama, uključujući i Bijenale arhitekture u Veneciji. Nakon otkazivanja Davidu Maljkoviću, Ivana Franke zajednički je izbor komesara Željka Kipkea i nosioca organizacije hrvatskog nastupa Branka Franceschija. Njena izložba pod naslovom «Latency» postavljena je u Arei Scarpi Fundacije Querini Stampaglia, a rad funkcionira kao site-specific instalacija, odnosno kao dijalog sa zadanom modernističkom arhitekturom talijanskog arhitekta. Dok Branko Franceschi pristup Ivane Franke vidi kao simbiotički, izbornik Željko Kipke u svom uvodnom eseju ističe komunikaciju dvaju senzibiliteta i dviju generacija umjetnika.
 
«S jedne je strane Carlo Scarpa i nasljeđe šezdesetih, a s druge Ivana Franke, koja je, budući da je široko obrazovana na tom planu, već s određenim znanjem mogla uspostaviti suvisli dijalog s prostorom. Njezina site-specific instalacija u prizemlju baca drugo svjetlo na rigidni i sofisticiran Scarpin prostor.» U tom smislu, Kipke dodaje kako je «Latency» zapravo realizacija drugog prostora, za koji smatra da je latentan, odnosno prisutan, ali nevidljiv u rigidnoj Scarpinoj arhitekturi, koju Ivana Franke, zahvaljujući svom poznavanju šezdesetih godina, uspijeva očudotvoriti i prebaciti u kontekst 21 stoljeća. Ivana Franke, kaže Kipke, trasira glavnu ideju arhitekta, koji je htio povezati i maksimalno prožeti vanjski prostor s unutrašnjošću palače. Uvažavajući činjenice koje su karakteristične za sve građevine u Veneciji, Scarpa je prostor otvarao prema vodi i svjetlu. Ivana Franke pak potencira te dvije figure karakteristične za Veneciju, i naglašava reflektivnu osobinu Scarpinog prostora. Instalacija se sastoji od dva dijela: dnevnog i noćnog. Takozvani nokturalni dio čine tri zamračene prostorije s tri različita rada u kojima je naglašen optički trenutak. U prvom prostoru to su niti flaksa kroz koje prolazi svjetlo, a instalacija se mijenja ovisno o poziciji i kretanju gledatelja. U atriju iza glavnog dijela rada kojim umjetnica povezuje rivu s vrtom, postavljena je kocka od LED dioda koja programiranim žmirkanjem anulira dimenzije prostora, a u trećem prostoru koristi pjenu, koja osvijetljena koncentriranim reflektorskim svjetlom stvara fantazmagorične efekte.

«U sva tri prostora Ivana Franke izbija Scarpi glavne adute iz ruke, a to su dimenzije. Poništavanjem dimenzija ona ga jednostavno otvara 21. stoljeću. Ne znam da je ijedan umjetnik koji je izlagao u ovom prostoru na ovako sugestivan način uspio uspostaviti dijalog s kulturnim nasljeđem 60-ih godina.» - reći će Kipke. Prema njemu, Ivana Franke posuđuje model grafičkog ponašanja u prostoru od umjetnika koje su šezdesetih okupile Nove tendencije. Rad je optičkog i perceptivnog karaktera, ali može se reći i da uključuje i vjeru u mogućnost transformacije socijalnog konteksta, također na neki način preuzetu iz šezdesetih. «Ovakav prostor kao što je Ivanin svakako će ostaviti većeg efekta nego paviljoni koji se bave socijalnom problematikom. To, međutim, ne znači da Ivanin rad, koliko god je on formalne prirode, nema socijalni kontekst. Njezin prostor, odnosno njezina transformacija Scarpinog prostora, uključuje i ritualnu komponentu koja je inače karakteristična za sve ozbiljne arhitekture. Dakle, ona je i na toj socijalnoj ravni uspostavila jednu figuru koja može biti interesantna.»

Što se tiče ostatka Bijenala, završavajući pripreme za otvorenje izložbe Ivane Franke, Kipke je dosad razgledao dio Robert Storrove izložbe u Arsenalima. Po svemu sudeći riječ je doista o kompleksnom projektu, jer Storrova koncepcija uključuje i Turski paviljon, te izložbu afričke umjetnosti kojom Kipke nije pretjerano oduševljen. «Otvoreno ću reći, mislim da je to jedan zapadnjački pogled na afričku umjetnost koji je neinformativan. Što se tiče glavnog dijela izložbe u Arsenalima, prvi utisak bio mi je da ima mnogo umjetnika koji se bave temom smrti i umiranja.»

52. Međunarodna izložba u Veneciji bit će otvorena do kraja studenog. Uz nacionalne izložbe i Storrovu koncepciju u Arsenalima i Talijanskom paviljonu u Giardinima, u narednim tjednima održava se čitav niz popratnih događanja. Vremena za umjetničko-turistički izlet ima još mnogo, a sve što vam treba da si lakše isplanirate maraton uzduž i poprijeko Venecije naći ćete na službenim stranicama.

(M.G.)

Pročitajte i ...
Kinetizam u Umjetničkom Paviljonu
Kinetizam od početka do danas
Branko Franceschi
Likovnost - godišnji pregled 2007.
Zvonko Maković
Hrvatski kustosi u Apexartu
«Stalking with stories» u njojorškoj galeriji Apexart
Izložba zanemarenog umjetnika
Izložba Vojina Bakića u Galeriji Nova
'Ground Lost' u Galeriji Nova
Lovro Artuković - Najbolje slike
Crveni Peristil Borisa Cvjetanovića
Galerija Nova predstavlja Crveni Peristil, i ono što mu je prethodilo
'Figura 17' završava mističnu trilogiju Željka Kipkea
Antun Maračić
Željko Kipke
Hodočasnici - vizija mističnih putovanja Tomislava Buntaka
Porečki annale: Po/sve/mirenja
'Tijelo kao spektakl' u riječkom MMSU