Stećci u Klovićevim dvorima

Nakon izložbe «Simbol boga i kralja» Aleksandra Durmana i arhitekta Željka Kovačića, koji su preko arheoloških eksponata uspjeli sugestivno ispričati priče o Vučedolskoj kulturi, te ambicioznog projekta kojim je tematski široko prezentirana baština Dalmatinske zagore, aktualna izložba posvećena stećcima podjednako je masivna, no već u doslovnom smislu - uzmemo li u obzir samo kamene spomenike dopremljene sa izvornih lokaliteta da bi bili pokazani u atriju galerije.

Riječ je o nadgrobnim spomenicima koji su, u svom prepoznatljivom obliku, nastajali tijekom srednjeg vijeka na području Dinarida, i danas ih se jedino može naći na lokalitetima u Hrvatskoj, BiH, Srbiji i Crnoj Gori. S tim u vezi, izložbom je obuhvaćeno čitavo ovo područje, a u njenoj realizaciji sudjelovali su brojni stručnjaci iz lokalnih institucija koji se bave temom stećaka. Kustosica izložbe je Jasminka Poklečki Stošić, autorica koja je nedavno u istom prostoru obradila i opus slikarice Slave Raškaj. Sam postav, koji osim originalnih predmeta s lokaliteta u Hrvatskoj sadrži i gipsane odljeve posuđene iz Gliptoteke HAZU, te detaljna foto-povećanja snimljena na daleko širem području, potpisuje pak arhitekt Otto Barić.

Prema riječima Jasminke Poklečki Stošić, izložba će predstavljati atrakciju kako zbog specifičnosti građe kojom se bavi, tako i zbog opsega i količine informacija koje prezentira. «Namjera nam je bila i svratiti veću pozornost javnosti na stanje u kojem se stećci danas nalaze. Svakako vam je jasno da kameni spomenici, koji su svoju renesansu imali u 14 i 15 stoljeću, danas nakon gotovo 500 godina nisu u idealnom stanju. Morali bismo preuzeti odgovornost da se oni održe i sačuvaju za buduće generacije istraživača».

Iako ozbiljnija proučavanja stećaka traju već dugo, a osobito sustavno i organizirano se počinju istraživati nakon drugog svjetskog rata, te su o njima objavljene brojne publikacije, oko objašnjenja ovog fenomena ima mnogo neslaganja i nejasnoća. Primjerice, ključno pitanje kulturne pripadnosti ostaje i dalje nerazjašnjeno. Prevladavaju uglavnom dvije teorije. Prva, koja se bazira na vjerskoj pripadnosti, vezala ih je isključivo uz bogumile, pripadnike dualističke kršćanske 'hereze' koja se na području Bosne pojavila u 12. stoljeću i nestala s dolaskom Turaka.

Etnička teorija dovodi ih pak u vezu sa Vlaškim polunomadskim stanovništvom, budući da su istraživanja pokazala kako je pod stećcima jednako tako pokapano autohtono stanovništvo katoličke i pravoslavne vjere. Brojna neslaganja postoje čak i oko tumačenja motiva na stećcima, povezanih sa kršćanskim srednjovjekovljem, ali također očito duboko uronjenih i u daleko starije tradicije. Natpisi na stećcima govore o srednjovjekovnoj pismenosti, a variraju od jednostavnog navođenja imena pokojnika, do čitavih priča o njihovim životima i podvizima, molitava Bogu i svecima, pa i proklinjanja onih koji se usude oskvrnuti grob. Oko svega ovoga, među pukom se i naknadno razvio čitav niz legendi i praznovjerja vezanih uz stećke, njihovo podrijetlo i moći.

Što se tiče oblikovne geneze stećaka, i oko toga, kaže Jasmina Poklečki Stošić, postoje mimoilaženja stručnjaka, ali polazište je svakako jednostavna nadgrobna kamena ploča. «Razvoj je počeo podizanjem kamene ploče, čime je nastao tip koji najčešće nazivamo 'sanduk'. Iz 'sanduka' se zatim razvio 'sljemenjak' – stećak koji ima 'krov', čime oponaša kuću. Pritom je važno napomenuti kako je 'krov' klesan u komadu, zajedno s ostatkom stećka, te se radi o punom kamenom bloku.» Njihov finalni oblik, takozvana 'križina', formiran je u vrijeme pada Bosne pod Osmanlijsku vlast u prvim desetljećima 16. stoljeća, kada kultura stećaka i obreda vezanih uz njih polako nestaje. Taj oblik, koji se još dugo zadržao, imao je i ponešto drugačiju simboličku funkciju. «U tom trenutku, istina, prestaje produkcija stećaka 'sanduka' i 'sljemenjaka', ali stećci 'križine' zadržali su se i do danas. Njihov nastanak vezan je uz pojavu muslimanskih nadgrobnih spomenika, 'nišana', te želju lokalnog stanovništva da se i nakon smrti razlikuje od svojih osmanlijskih gospodara. Oni su ponekad nevjerojatnih dimenzija, visoki i do tri metra, ne računamo li još metar ukopan pod zemljom.»

Mjesta na kojima se pojavljuju stećci najčešće su u blizini crkava, bunara, kao i prapovijesnih tumula-gomila, ali najčešće uz putove. I što se tiče položaja, međutim, ima iznimaka. Neka od groblja, primjerice, nalaze se u posve nepristupačnim predjelima, te ih je nemoguće pronaći bez vodiča iz lokalnog stanovništva. «Postoji jedno veliko groblje na planini Visočici u Bosni, gdje je pejzaž čaroban, ali zapravo potpuno nepristupačan, te se počnete pitati kako je ono tamo uopće nastalo. Za Visočicu se zna da su groblja pripadala vlaškim nomadima, koji su za vrijeme ljetnih ispaša tamo dovodili stoku. S druge strane, u zaleđu dalmatinskih gradova stećci se uglavnom nalaze na pristupačnom terenu u područjima premreženim putovima.»

Izložba je koncipirana na nekoliko razina. Prvi dio postava uključuje već spomenute originalne stećke, izložene u atriju galerije Klovićevi dvori, gdje su položeni na travi kako bi se rekonstruirao njihov doživljaj na izvornim lokalitetima. S izvornih lokaliteta izmješteno ih je ukupno sedam. «Broj se možda čini malim, ali sedam je puno ako znamo da ih je jako nezgodno izmjestiti, i to iz više razloga. Prvi je svakako taj što se ispod njih nalaze grobovi. Lokalno stanovništvo također reagira jer je jako vezano uz njih, a jedan od najvažnijih razloga je i to što je veliki broj njih u vrlo lošem stanju i jako osjetljiv za transport».

Druga razina izložbene prezentacije odnosi se na gipsane odljeve, koji se danas čuvaju u Gliptoteci HAZU, a poseban dio izložbe bavi se i grobnim nalazima ispod samih stećaka. Riječ je o za arheologiju uobičajenim materijalnim nalazima poput nakita, dijelova nošnji i vojne opreme. Za pojedine primjerke nakita kustosica izložbe kaže kako se radi o remek-djelima domaćeg zlatarstva. «Jedna ekskluziva ove izložbe svakako su nalazi iz groba kralja Tvrtka, izvorno nađeni ispod stećka u crkvi Sv. Nikole u Milima. Ostaci su danas čuvani u Zemaljskom muzeju BiH u Sarajevu, a tu smo jako zahvalni tamošnjoj ravnateljici Aiši Softić, jer su ti predmeti rijetko posuđivani za izložbe u drugim institucijama.»

Veliki dio materijala iz čitave regije predstavljen je uz pomoć fotografskih povećanja. Među ostalima, tu su fotografije koje je šezdesetih godina po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini snimao Tošo Dabac. Glavninu ostalih za potrebe izložbe izradio je umjetnički fotograf Damir Fabijanić. Otvorenje izložbe «Stećci» je u četvrtak u 20 sati, a moći ćete ju pogledati u Galeriji Klovićevi dvori sve do 2. studenog 2008.

(M.G.)