Salonska revolucija revolucionarnog Salona

Tradicionalna revijalna izložba nacionalnog profila, definirana dobnom granicom da bi se razlikovala od njoj sve sličnijih salona 'za sve uzraste', ove godine postaje u potpunosti međunarodna, te je bazirana na kustoskoj koncepciji s jasno naglašenim tematskim fokusom. I dalje je to, naravno, 'salon', nad čijim zastarjelim formatom kustosi, kritičari i umjetnici plaču i istodobno sliježu ramenima onoliko dugo koliko nam pamćenje seže. No, cilj je ovog puta bio testirati mogućnosti unutar tog istog formata, i možda ga prilagoditi današnjim potrebama.

Salon ove godine simbolično obilježava 40. godišnjicu osnutka, koja se posve slučajno podudara i s 40. godišnjicom revolucionarne šezdesetosme. Salon je, dakle, star, a ako je vjerovati jednoj kritici njegovog prvog izdanja, bio je star prije nego je prohodao. «Da je to izložba mladosti, ne bi se zvala salon, a još manje bi sličila kao jaje jajetu stereotipnim izložbama starijih likovnih umjetnika» - napisala je iste 1968. kritičarka Večernjeg lista Elena Cvetkova, proglasivši ga produktom nedorasle kulturne politike. Kustosice i umjetničke direktorice 29. Salona mladih, Ivana Bago i Antonia Majača, bave se tako, između ostalog, i pitanjem kako ta manifestacija danas može opravdati svoje ime, kako aktivirati nove sadržaje i forme koje se opiru 'starima', te protiv kojih normi, vrijednosti i autoriteta bi se nove generacije trebale postaviti.

Ovo posljednje ne tiče se samo obljetničkog referiranja na 1968., nego propituje i mogućnost bilo kakvih revolucija grandioznih razmjera u današnjem vremenu obilježenom stanjem melankolije, odnosno post-politike. Koliko god se o 'revolucionarnosti' doista ambicioznog 29. Salona može govoriti u institucionalnom kontekstu, njegov naslov «Salon revolucije» nikako se ne može uzeti jednoznačno i bez odmaka. Sam naslov sadrži svjesno postavljen paradoks, napominje Ivana Bago, jedna od kustosica Salona. «Svjesne smo da se bavimo revolucijom na jednoj izložbi koja ima format salona. Ni na jednom mjestu u našem konceptu ne govorimo da se bavimo isključivo revolucijom, aktivizmom i potencijalom promjene. Bavimo se jednako tako i nedostatkom te 'revolucije', kao i pitanjem što uopće danas znači raditi umjetnost koja se bavi društvenim promjenama u umjetničkom kontekstu. Dakle, zanima nas na koji to način uopće može generirati neke promjene, ili ostaje li ipak samo u okvirima umjetnosti i umjetničkih institucija.»

Ovogodišnja izložba u tom je smislu i ‘salonizacija revolucije’ i revolucionarizacija Salona’. Antonia Majača dodaje kako im je namjera bila ovom izložbom konačno izaći iz formata ‘hrvatske samodostatnosti' nacionalnih velikih izložbi, gdje se kao glavni argument njihovog održavanja često navodila samo mogućnost mladim umjetnicima da se negdje pokažu. Taj argument, tvrdi Majača, ne drži vodu, jer sve ozbiljnije galerije u gradu imaju fokus na stvaralaštvu mlađe i najmlađe generacije, te prostora za izlaganje ne nedostaje. «Desetljećima uzastopno prikazivanje mladih umjetnika jednih drugima ne stvara nikakav kontekst i ne dovodi našu produkciju u bilo kakvu relaciju prema onome što se događa izvan, i to ne samo granica države, nego čak i ovog grada. Mislim da će postojati određena reakcija na to što se Salon internacionalizirao, ali to je bio naš uvjet da ga uopće radimo. Da smo trebali raditi Salon mladih isključivo s hrvatskim umjetnicima, mi ga jednostavno ne bismo ni radile.»

Na povezivanju hrvatske i inozemne umjetničke scene kustosice Salona rade i kao voditeljice zagrebačke Galerije Miroslav Kraljević, organizacijom grupnih izložbi, gostovanjima internacionalnih umjetnika, predavanja i studentskih radionica. Osim onih čiji su radovi pristigli putem natječaja, na izložbi sudjeluju i pozvani autori, među kojima će dva imena zazvučati čudno obzirom na predviđenu dobnu granicu do 35. godina. Riječ je o Siniši Labroviću i Igoru Grubiću. Ivana Bago podsjeća, međutim, na rečenicu iz izvornog teksta natječaja, u kojoj je navedeno kako će razmatrati i prijedloge onih 's lažnom osobnom iskaznicom ili alternativnim dokazom mladosti'. Za ove autore smatrale su kako je njihova praksa itekako svježa, angažirana i 'mlada', te da itekako imaju što pokazati. Osim toga, ovogodišnje izdanje izložbe, za razliku od prethodnih na kojima su se pojedina imena ponavljala iz godine u godinu, većinom donosi umjetnike najmlađe generacije, koji dosad nisu bili eksponirani.

Većina mladih hrvatskih umjetnika na ovom Salonu su potpuno anonimni, barem većini publike, kaže Antonia Majača. «Oni su ušli u selekciju, ne zato što je njihova praksa pandan nečemu što imamo na Salonu, nego zbog toga što se njihovo razmišljanje ili reakcija na temu razvijala u istom smjeru ili s istim interesima prema kojima smo odabrali umjetnike izvana. Teško je tu povlačiti neke izravne paralele, ali možda nam upravo to govori kako način na koji se umjetnici u Hrvatskoj obrazuju, kako se njihov rad prezentira i kako se stvara osjećaj dinamike i uspjeha na lokalnoj sceni - nažalost zapravo ne garantira da bi njihova praksa mogla biti relevantna igdje izvan ovih granica.»

Upravo zbog toga namjera je bila staviti stvaralaštvo mladih suvremenih umjetnika uz bok s pozvanim stranim autorima, od kojih mnogi iza sebe imaju iskustva izlaganja na velikim međunarodnim izložbama. Među njima je kosovska mlada umjetnička zvijezda Jakup Ferri, Mario Garcia Torres čiji su radovi zapaženi na prošlom Venecijanskom bijenalu, meksička umjetnica Julieta Aranda, turski umjetnik Ahmet Ogut, i Janez Janša - jedan od trojice umjetnika koji su nedavno preuzeli ime slovenskog premijera. Među pozvanima je i nekoliko kolektiva koji djeluju na granici između umjetnosti i aktivizma, manje ili više naginjući ovom drugome. Riječ je o francuskoj grupi Jeudi Noir, ruskoj grupi Voina, i ukrajinskoj Revolutionary experimental space.  

“Pozvali smo te kolektive kako bismo predstavili ono što su oni radili u posljednjih nekoliko godina, očekujući kako bi to možda mogao biti poticaj i inspiracija mladim umjetnicima u Hrvatskoj. Jeudi Noir su prije svega aktivisti - sebe i ne nazivaju umjetnicima. Voina djeluje između aktivizma i umjetnosti, a Revolutionary experimental space djeluju aktivistički, ali prije svega propituju sam umjetnički kontekst u Ukrajini.” Osim aktivista, ovogodišnji Salon mladih kao ravnopravne umjetničkim radovima predstavlja i neke kustoske i kulturne prakse općenito. Inicijativa 'Ilegalnog bioskopa' iz Beograda ne dolazi nužno iz umjetničke sfere, nego je pokrenuta iz potrebe da se publici ponude kvalitetni filmski sadržaji, pa ako treba i ilegalno. Tijekom trajanja izložbe, 'Ilegalni bioskop' djelovat će u formi filmskih projekcija po izboru umjetnika.

Projekt «Disobedience archive» ili «Arhiv neposluha» bit će pak predstavljen na Salonu kao neka vrsta izložbe unutar izložbe. Riječ je o projektu talijanskog teoretičara i kustosa Marca Scotinija, odnosno njegovom arhivu filmskih i video radova umjetnika i aktivista koji dokumentiraju izraze neposluha i otpora diljem svijeta. 29. Salon mladih, ili «Salon revolucije», otvara se u petak 4. listopada u prostorima HDLU-a. Već u podne na Trgu bana Jelačića Siniša Labrović održat će performans pod nazivom «Živio!». Samo otvorenje je u 20 sati, a za DJ set pobrinut će se kosovski umjetnik Jakup Ferri . Prva predavanja i prezentacije pojedinih projekata u sklopu Salona počinju već u nedjelju, a program će se nastaviti praktično do njegovog zatvaranja, 25. listopada.

AUDIO VERZIJA

(M.G.)

Pročitajte i ...
Hari Kunzru
'Pojebite se za Malog Medu' na Salonu revolucije
Salon mladih iznimno tolerira umjetnike s lažnim osobnim iskaznicama!
Dokumentarna izložba o SKC-u 70-ih
Kritična i polemična izložba o SKC-u 70-ih
Kaligula - Tomaž Pandur
Romeo i Julija '68 - Lenka Udovički
Brijunski povratak u '68.
Hipi komuna na Brijunima
Slavoj Žižek: Stvaraju se potrebni uvjeti za krah kapitalizma