'Pojebite se za Malog Medu' na Salonu revolucije

Najradikalnije među njima su svakako francuska grupa „Jeudi noir“ i ruska „Voina“, ili hrvatskom prijevodu - „Rat“. Djelovanje obiju skupina prepoznato je relativno rano, a pogotovo je takav slučaj s Voinom, čiji su članovi većinom jako mladi, a zajedno rade svega godinu i pol dana. Zahvaljujući, međutim, nekima od akcija koje su popratili svjetski mediji, Voina je već sada poprilično poznato ime, kako u aktivističkim, tako i u umjetničkim krugovima.

Poticaj za pravi početak rada došao im je gotovo slučajno, na nekom tulumu gdje ih jedan pijani stariji ruski umjetnik njemačkom novinaru predstavio kao najradikalniju umjetničku grupu u Rusiji. Članovi Voine, koji su u tom trenutku imali tek planove i nijednu stvarno realiziranu akciju, osjetili su da nekako moraju opravdati tu čast, pa su prvu pravu akciju izveli 1. svibnja 2007., kada su pred zaposlenicima i gostima u McDonaldsu u Moskvi bacali mačke. Najglasniji član grupe Petr Verzilov danas tu akciju komentira kao njihov pokušaj da radništvu porobljenom od globalnih korporativnih struktura predstave nešto uistinu 'lijepo'.

Kasnije djelovanje grupe manje je apstraktno i velikim je dijelom koncentrirano protiv sveopćeg provođenja cenzure u Rusiji, kao i usmjereno na razbijanje političke apatije. Politika je središnje pitanje u Rusiji, i Voina zato u svom iskazu ne vidi granice između umjetnosti i politike, 'jer umjetnost znači formiranje novog, učinkovitog jezika koji služi za propitivanje i napad na političku stvarnost'.

Sami se definiraju kao anarho-pank-cigansko-umjetnička skupina, pri čemu ova posljednja 'umjetnička' poveznica stoji samo uvjetno. Za razliku od Zapada, ruski umjetnici u današnjoj situaciji, kaže Verzilov, ne uživaju više nikakvu institucionalnu zaštitu. Ipak, umjetnost je za njih jedino područje u kojem je moguće oformiti neki novi jezik, jer je onaj politički, prakticiran od strane parlamentarne opozicije odavno zastario i pokazao se potpuno neučinkovitim. „U Rusiji je situacija sve do nedavno bila takva da, ako ste ono što radite zvali umjetnošću – ne biste pobudili nikakav interes. Nitko vas ništa ne bi pitao. Ljudi bi jednostavno rekli: to je neko sranje koje nas ne zanima, to nije ništa ozbiljno. Čim biste spomenuli politiku, već bi za leđima imali specijalne agencije koje kontroliraju scenu i koje će vas istog trena pokušati slomiti. Danas čak i ako radite umjetnost, vlasti će vas pokušati napasti s raznih strana, najčešće optužujući vas da vrijeđate osjećaje naroda. U ruskom zakonu, naime, imamo famozni članak 282. koji se odnosi na poticanje vjerske i etničke mržnje. Taj članak vlada danas koristi u 99% slučajeva kada želi provesti najrazličitije vrste cenzure.“

Kazneni progon jednog od kustosa koji je navodno prekršio spomenuti famozni članak Voina je popratila s nekoliko akcija. U jednoj od njih, dvadesetak aktivista Voine dočekali su njegovo privođenje u posebno ukrašenom kamionu koji su zabili u drugo auto na ulici ispred ureda tužitelja. Blokirali su promet, pozdravljali optuženog i protestirali na cesti, uz moto: “Cenzura je sranje!”

Članovi Voine inzistiraju na specifičnosti ruskog društvenog i političkog konteksta, koji se teško može usporediti čak i s onim drugih zemalja Istočne Europe. Devedesete su, zahvaljujući nemoći i korumpiranosti policije i sudstva, omogućile procvat ruske mafije, ali ta je situacija istodobno bila i poligon za razvoj raznih aktivističkih praksi. S početkom 2000., dolaskom bivšeg KGB-ovca Putina na vlast sve se promijenilo, i to na gore.

«Od početka 2000. Putka je postupno počeo graditi svoj napad na sve vrste slobodnih praksi u svakom području: od ekonomije, gdje je zatvorio ili prognao razne oligarhe, preko medija, do područja umjetnosti. Uz pomoć novca, zastrašivanja, zlostavljanja i kontrole vlasti jasno su pokazali kako može proći samo ona umjetnost koja je spremna služiti određenom političkom poretku, dakle umjetnost koja je spremna surađivati s onima koji imaju moć u rukama.»

Prošli parlamentarni izbori, na kojima je opozicija doživjela potpuni poraz, definitivno su afirmirali Putinizam kao apsolutno političko nasljeđe tada još uvijek aktualnog predsjednika. Povodom toga, Voina je reagirala akcijom „Putinov plan“. Tijekom ceremonije otvorenja Znanstvenog sajma knjiga, ženske članice Voine su se, grleći ovce, spuštale niz velika platna s prvog kata na prizemlje zgrade. Poruka je bila jasna – izjednačivši glasače s ovcama, ukazivala je na nemoć da se kroz načelni demokratski sustav izbora išta promijeni. Uz pomoć potpune kontrole medija predsjednički izbori, održani ranije ove godine, na vlast su doveli Putinovog nasljednika Medvedeva, kojeg Voina jednostavno naziva Malim medom. Samo dva dana prije izbora, članovi grupe ušli su u Muzej biologije u Moskvi i tamo izveli akciju pod nazivom „Pojebite se za nasljednika Malog Medu!“, koja je izazvala reakcije gotovo svih svjetskih medija. Uz sudjelovanje nekoliko studenata volontera, Voina je upriličila vlastiti doprinos izbornom procesu usmjeravajući svu grupnu energiju prema neiskusnom Malom Medi - čitaj: Medvedevu - kako bi mu pomogli na početku njegova nelagodnog puta. Grupni seks u čijoj je pozadini stajao transparent „Pojebite se za nasljednika Malog Medu!“ odmah je potom osvanuo na internetu, nakon čega čak ni kontrolirani ruski mediji nisu imali nikakvog izbora nego objaviti priču.

Ta akcija, kaže Petr Verzilov, nije bila važna samo zato što je skrenula pažnju na Voinino aktivističko djelovanje, nego i zato što su radikalizirali isti onaj iskaz o izborima prvi put uprizoren u sceni s ovcama jednom novom i jačom metaforom. «Nakon parlamentarnih dogodili su se predsjednički izbori, i tada smo organizirali kolektivno jebanje. Mislili smo kako je to definitivna, vrlo precizna metafora koju smo cijelo vrijeme tražili. U Rusiji tradicionalno imamo jedan izraz za ovakve situacije. Kažemo da nas vlasti, crkva, predsjednik, stranački službenici – jebu. Vi ste glupan na dnu, i jebu vas pametnjakovići na vrhu. To je njihov posao, oni vas žele sjebati. Ovu akciju zato vidimo kao definitivnu ilustraciju stanja u Rusiji u vrijeme izbora.»

Veliku prednost koju Voina ima danas u odnosu na raniju povijest aktivističkih praksi proizlazi iz upotrebe Interneta u svrhu distribuiranja informacija o svom djelovanju. To im je pomoglo da zaobiđu cenzuru i izravno provociraju javno mnijenje. U samoj Rusiji, reakcije medija su bile različite. Najviše je o njima pisala žuta štampa, proglašavajući ih frikovima, i potpuno ignorirajući politički karakter akcije. Neki drugi mediji tumačili su je kao neobičan način da se iskaže politički stav, a u manjoj mjeri reagirali su i intelektualni krugovi. Što se njih tiče, u svojoj su namjeri uspjeli. Jedino što su željeli, naime, bilo je izreći u javnosti ono skriveno, što se govori i komentira samo u kafićima. „Jebu nas, i mi to portretiramo“ – zaključuje Verzilov.  

Instalacija u podrumskom dijelu zgrade HDLU-a u sklopu izložbe Salona mladih, nije prvi put da se dokumentacija o Voininom djelovanju prikazuje u institucionalnom kontekstu. Međutim, sve dosadašnje izložbe u kojima su sudjelovali, pogotovo one u Rusiji, bile su viđene kao kontraverzne, zabranjivane su, ili su čak sabotirane. Primjer ovog posljednjeg je izložba „Politika na ulici“, održana u Moskvi ove godine. «Zanimljiv način učinkovitog nametanja cenzure i neizravnog zabranjivanja stvari u Rusiji je nešto što obično zovemo neprofesionalizmom. Dan nakon otvorenja na spomenutoj izložbi „Politika na ulici“ ništa više nije funkcioniralo. Projekcije su bile isključene, svjetla nisu radila, i nije bilo čuvara koji bi vam otvorio ulaz u izložbeni prostor. Ne govorimo ovdje o nekom sobičku, riječ je o ogromnom napuštenom tvorničkom prostoru u Moskvi. Naravno da će se onda publika zapitati kakva je to opozicija, gdje je tu alternativa gospodinu Putki!? Reagirali smo tako što smo praktički uselili u prostor, te sami vlastitim snagama održavali izložbu.»

Zagrebački nastup u podrumskom prostoru određenom kao mjesto za buduće WC-e, Voina smatra indikativnim za poziciju iz koje grupa djeluje. Na 'melankoličnom' Salonu revolucije kao jedine istinski bliske sebi vide francuski aktivistički kolektiv „Jeudi noir“. Postoje, međutim, i razlike. Francuzi, koji organiziraju skvotiranja napuštenih prostora ili organiziraju masovne tulume u stanovima ponuđenim za iznajmljivanje, imaju pozitivna iskustva s medijskim praćenjem i javnom političkom podrškom, a akcije su im često u okvirima legalnog. Voina u svojoj specifičnoj ruskoj situaciji, ne želi pristati na takve kompromise. «Jeudi noir bavi se rješavanjem vrlo konkretnih problema, u ovom slučaju problema studentskog stanovanja. Isprobavaju različite metode, pa su tako pokušali i s legalnim i ilegalnim metodama, a također imaju dobre veze s političarima iz opozicije, te s nekim članovima gradskog vijeća. Svoje mišljenje čak uspijevaju nametnuti i policiji, koja pristaje pustiti ih da skvotiraju tri ili četiri mjeseca prije nego će ih izbaciti. Jeudi noir u tom je smislu učinkovit kolektiv koji radi uz bok sistemu kako bi ga učinio boljim. Voina je, s druge strane, oformljena kako bi se potpuno suprotstavila i borila protiv sistema, protiv onog što mi zovemo putinističkom huntom.»

Za razliku od „Jeudi noir“, Voina si ne može priuštiti izravnu suradnju s medijima, a i svoje suradnike u posljednje vrijeme mora pažljivo birati. Nakon što su njihove snimke dospjele u javnost, čak i neki od studenata koji su sudjelovali u akciji „Pojebite se za nasljednika Malog Medu!“ morali su se povući i javno ispričati naciji, svojim profesorima na fakultetu i roditeljima. Već za iduću akciju „Poniženje policajca na njegovom vlastitom terenu“ angažirali su volontere iz onog dijela populacije za koji smatraju da ih sistem još nije prigrabio pod svoje.

«Sada uzimamo srednjoškolce, vrlo mlade ljude koji još nisu počeli graditi karijere unutar sistema. Očito je da su studenti s prestižnog sveučilišta kao što je ono u Moskvi već na pola puta u svojoj karijeri. Oni ovise o svojim profesorima, budućim poslodavcima i slično. Kad ste tek u srednjoj školi, onda ste još uvijek ipak ono što Lenjin i Marx zovu proleterijatom koji nema ništa za izgubiti osim svojih okova. Tako klinci s kojima sada radimo nemaju ništa za izgubiti - osim mamine tople večere.»

Fotografsku i videodokumentaciju o nekima od dosadašnjih akcija umjetničke grupe Voina možete vidjeti u okviru Salona mladih koji ove godine nosi naslov „Salon revolucije, a traje do 26. listopada u HDLU-u. Mnogo više pronaći ćete, dakako, na internetu googlajući Voinu, a od mnoštva linkova preporučamo one koje će vas odvesti na dijelove stranice www.indymedia.org

(M.G.)

Pročitajte i ...
T-HTnagrada@msu.hr
29. Salon mladih - Salon revolucije
Salon revolucije
Revolucija na Salonu mladih
Salonska revolucija revolucionarnog Salona
Salon mladih iznimno tolerira umjetnike s lažnim osobnim iskaznicama!
Nova instalacija Lale Raščić
'Individualne utopije' Lale Raščić
'Nemam karticu za bodove' u Galeriji Nova
'Povratak izgubljene generacije' u Salonu Izidor Kršnjavi
Pritajeni sentiment Ministarstva obrazovanja prema nacizmu
Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta ne želi da se uči o nacističkim zločinima
Zločin, seksualnost, rod - teme šestog izdanja festivala Queer Zagreb
Queer Zagreb - najjeftiniji festival s najbogatijim programom
Miško Šuvaković predstavlja novu knjigu i izložbu
'Konceptualna umjetnost' Miška Šuvakovića
ZGRAF 10 - 33 godine postojanja
ZGRAF 10 donosi prijedloge, ali ne i promjene
All Right - Nemanja Cvijanović
Otvorena izložba posvećena suvremenoj dubrovačkoj umjetnosti
Otvorena izložba 'Libertas - Suvrememena Dubrovačka umjetnost'
'Ne-predvidljivi' Kožarić u Prostoru Kranjčar
Kožarić opet ne/predvidljiv!
Sonja Gašperov - '365 majica'
Field Trip
Ivica Jakšić Puko - 'CruiNEseri'
U tuđoj koži
Ksernija Turčić - U tuđoj koži
Gerhard Richter – ravnodušan, ciničan i mehanički slikar?
Milivoj Bijelić - Et in Barbaria Ego
Et in Barbaria ego
Porečki annale: Po/sve/mirenja
'Piiiiiiiiii' - Nova zvučna instalacija Ivana Marušića Klifa
Zvonko Maković
Antun Maračić
Dokumentarna izložba o SKC-u 70-ih
Kritična i polemična izložba o SKC-u 70-ih
Kaligula - Tomaž Pandur
Romeo i Julija '68 - Lenka Udovički
Brijunski povratak u '68.
Hipi komuna na Brijunima
Slavoj Žižek: Stvaraju se potrebni uvjeti za krah kapitalizma
Marko Vidojković: revolucija je moguća samo na individualnom nivou
Marko Vidojković - gost Festivala europske kratke priče
Tribina: Od kada imamo 'svoje' države revolucija nije na vidiku
Ideja otpora i kultura života kao glavno nasljeđe 1968.