Džamonjina donacija Zagrebu u Muzeju za umjetnost i obrt

Naime, još 1982. Džamonja je sastavio i predstavio izbor radova iz vlastite zbirke koje namjerava donirati gradu Zagrebu, smatrajući kako bi njegova najvrjednija djela trebala ostati u gradu u kojem je, kako kaže, ‘učio, radio i živio’. Donaciju je također zamislio kao nešto što će rasti i nadopunjavati se tijekom vremena. Prvo se nije ostvarilo, ali umjetnik je unatoč svemu ustrajao u svojoj namjeri, te je potencijalna donacija u međuvremenu narasla čekajući svoju drugu priliku.

Retrospektiva je zapravo sastavljena kao Džamonjina vlastita selekcija iz opusa koji je nastajao proteklih šest desetljeća, odnosno kao odabir onog što sam umjetnik smatra najznačajnijim. U tome se ona ponešto razlikuje od kritičke retrospektive kakvu bi neka galerija ili muzej sami inicirali i predstavili, no ravnatelj Muzeja za umjetnost i obrt te autor predgovora izložbe Miroslav Gašparović tvrdi kako to nije bitno limitiralo odabir materijala. Autorske donacije najčešće i sadrže, kaže Gašparović, najvažnije od najvažnijeg, ili ključne momente u opusu na koje se umjetnik sam referira i stalno im se vraća.  

«Željeli smo pokazati da se radi o autoru koji preko šest desetljeća ostvaruje djela s kojima ostaje u samom vrhu svjetske skulpture. Baveći se sada ponovno njegovim radom, moram priznati da sam ga ponovno i u svojim vlastitim očima revalorizirao, i prepoznao u punom značenju snagu njegovog opusa. Vjerujem da smo to uspjeli pretočiti i u ovu izložbu, jer sve ostalo što se o njemu govori i piše, a piše se puno, su anegdote, dok ono što stvarno ostaje su njegove skulpture.»

Od pedesetih godina prošlog stoljeća Džamonja je igrao sličnu ulogu kao i njegov kolega kipar Vojin Bakić. Ovaj drugi ponovno je interesantan i novim generacijama povjesničara umjetnosti koje ga vide kao nekog tko je, posebno u memorijalnim realizacijama i projektima, istovremeno bio reprezentativni državni umjetnik, kao i autor koji je svojim djelovanjem označio otklon od akademizma i socrealizma, te postupno uklapanje u glavne tokove europske moderne umjetnosti. Isto se, tvrdi Gašparović, može reći i za Džamonju. “U tekstu često spominjem kao primjer skulpturu ‘Metalca’ iz pedesetih godina. On je tu tako briljantno odigrao igru. U doba tvrdog socijalizma iskoristio je šlagvort koji mu je taj sustav dao, i napravio jednu apsolutno suvremenu skulpturu koje se ni jedan Henry Moore iz tog doba ne bi sramio.”

Najveći međunarodni uspjeh Džamonja je imao u šezdesetima, kada je na Venecijanskom bijenalu bio nominiran za Grand prix. O njegovom radu su pisali tada ugledni kritičari, uključujući i Pierre Restanyja koji ga je i kasnije nastavio pratiti, a Džamonjina djela iz tog razdoblja uvrštena su i u neke opće preglede skulpture druge polovice 20. stoljeća. Kiparev rad iz tog razdoblja ponekad se dovodi u kontekst s pojavom enformela. Džamonja, kaže Gašparović, ulazi u dijalog s prirodom materijala u kojem radi, kao gradbene elemente koristi čavle i lance, a rezultat paljenja drvene jezgre u koje ih zabija su skulpture vrlo ekspresivnog dojma s naglaskom na materičnome.

Uz skulpture, kao i velik broj crteža koji su u posljednje vrijeme izlagani i kao zaseban segment Džamonjinog rada, na izložbi je predstavljeno i njegovo koketiranje s arhitekturom, najviše vidljivo u spomeničkim projektima. “Mislim da je to jedan od njegovih nedovoljno iskorištenih talenata, pogotovo gledamo li kako se arhitektura razvijala u posljednjih dvadesetak godina. Granice između skulpture i arhitekture u ostvarenjima, primjerice Franka Gehryja, nestaju.”

Izložba donosi klasičan kronološki pregled Džamonjinih radova, bez posebne priče ili pokušaja njegovog kritičkog ili kontekstualnog sagledavanja, ali svakako je najveća njegova retrospektiva do sada održana u Hrvatskoj. “Izlaganjem novih radova htjeli smo pokazati kako se radi o autoru koji je vrlo vitalan i kreativan čak i danas. Ne želimo samo predstaviti Džamonju kao velikog autora prošlih vremena. Naravno da se može raspravljati i o tome koliko njegov rad danas korespondira sa suvremenim zbivanjima, ali to njegov opus ne čini ništa manje relevantnim.»

Retrospektiva Dušana Džamonje, podnaslovljena kao “Prijedlog donacije Zagrebu” traje u Muzeju za umjetnost i obrt do 16. studenog. Kroz 170 djela raspoređenih u izložbenim dvoranama u prizemlju Muzeja za umjetnost i obrt predstavljeni su svi segmenti Džamonjinog umjetničkog interesa, od skulpture i crteža, do maketa i prijedloga arhitektonskih objekata. Osim što funkcionira kao konvencionalna retrospektiva, kojoj je usputno povod i umjetnikov osamdeseti rođendan, to je i svojevrsna ‘izložba nagovora’. Iz drugog pokušaja Džamonji je, čini se, i uspjelo. Naime, gradonačelnik Milan Bandić već najavljuje kako će umjetnikova donacija dobiti i svoj muzej do kraja godine, pokazujući koliko je za njega ovakav ‘spomenik’ jednom živućem autoru urgentna stvar, a zaboravljajući pritom na mnogo važniji Muzej suvremene umjetnosti u izgradnji, koji već godinama nikako da se otvori.

AUDIO VERZIJA

(M.G.)

Pročitajte i ...
Džamonjina donacija Zagrebu