Njemački ekspresionizam u Galeriji Klovićevi dvori

Izložba 'Tiha pobuna – najveći majstori njemačkog ekspresionizma' u tome nije iznimka, ali izostanak lažne skromnosti ovog puta nije bez temelja, jer je riječ o jednoj od najiščekivanijih izložbi u ovoj sezoni i svakako najkompleksnijem projektu te institucije u posljednje vrijeme. Za cjelovito predstaviti jedan od najznačajnijih pokreta u povijesti moderne europske umjetnosti bile su potrebne posudbe iz brojnih, uglavnom njemačkih muzeja i kolekcija. Glavna dva naglaska izložbe su, opravdano, na grupama 'Die Brücke' i 'Der Blaue Reiter', iliti 'Most' i 'Plavi jahač', čije je djelovanje u prvim desetljećima dvadesetog stoljeća bitno odredilo daljnji tijek moderne umjetnosti.

Izložba će, dakako, rasvijetliti i čitav niz suprotnosti pa i kontradikcija unutar onoga što nazivamo njemačkim ekspresionizmom, a sadrži djela glavnih predstavnika obiju skupina: od buntovnih Ernsta Ludwiga Kirchnera, Karl Schmidt-Rottluffa, Fritza Bleyla i Ericha Heckela iz 'Die Brücke', preko duhovnošću preokupiranih protagonista 'Plavog jahača' oko Vasilija Kandinskog, do nekih individualaca koji su bili manje ili više bliski ovim krugovima. Grupu 'Most' osnovala su 1905. spomenuta četvorica dresdenskih studenata arhitekture, puna prezira prema represivnoj vladavini cara Wilhelma, kao i prema praznoj patetici i monumentalnom historicizmu u službenoj umetnosti. Nova umjetnost koju su zastupali kretala je više od stava i svjetonazora nego estetike, a bili su inspirirani ponajprije pisanjem Friedricha Nietzschea, njegovom kritikom vladajuće ideologije, kao i zagovaranjem afirmacije 'ovozemaljskog života'. Umjetnost je u tom sistemu zamijenila religiju, a mladi pripadnici grupe 'Most' voljeli su se vidjeti u ulozi ratobornog vođe u borbi za moralnost koje im je omiljeni filozof namijenio. U kontekstu umjetnosti, njihovo ime 'Die Brücke' zapravo označava most između prošlosti i budućnosti. S jedne je strane to bila afirmacija nasljeđa njihovih davnih njemačkih prethodnika, a s druge suvremenih međunarodnih avangardnih pokreta. Ono što je iz toga nastalo Zvonko Maković naziva ključnim njemačkim doprinosom internacionalnoj modernoj umjetnosti.

'Javljanjem ove skupine umjetnika, koji počinju kao dvadesetogodišnjaci djelovati u Dresdenu, Njemačka se po prvi put nakon renesanse na ravnopravan način uključuje u velike europske tokove. 1905. oni slučajno počinju otkrivati neke temeljne vrijednosti koje su u Parizu već davno artikulirane kao strategija modernosti. Ovi mladi ljudi definiraju zapravo ne samo taj aspekt modernosti, nego i osjećaj za pripadnost njemačkoj kulturi i isticanje patosa sjevera.' Zanimljivo je, kaže Maković, vidjeti stare fotografije iz ateljea Ludwiga Kirchnera. Ovaj je na zidovima 1906. imao afričke maske i skulpture iz Oceanije, što možda zvuči i poznato, jer je sličan afinitet prema 'primitivnom' imao i njegov suvremenik Pablo Picasso. 'Otkrivanje takozvanih primitivizama bit će ključnom strategijom moderne i avangarde, a ovi umjetnici, djelujući posve nezavisno jedni od drugih, hvataju iz toga različite pouke. Dok Picasso gleda čistu formu i izvlači iz toga preciznost i čistoću, mistični i patetični Nijemci iz dalekih kultura izvlače simboličke vrijednosti koje će djelovati izravno na promatrača. Oni u svoje djelo unose višak simboličke vrijednosti, i na taj način obogaćuju modernu umjetnost.'

Za afirmaciju njemačkih umjetnika, kao i za njihovo povezivanje sa francuskim suvremenicima prije prvog svjetskog rata ključnu ulogu odigrao je Herwarth Walden s ekspresionističkim časopisom 'Der Sturm'. U vrijeme kada su se članovi 'Die Brücke' već preselili u Berlin u potrazi za publikom koja će ih bolje razumjeti, Walden je 1912. u Berlinu osnovao i galeriju 'Der Sturm', u kojoj su izlagani radovi fovista, 'Plavog jahača', talijanskih futurista, Picassa, Braquea i drugih umjetnika.
 
Drugi segment izložbe pokriva radove umjetnika okupljenih oko Vasilija Kandinskog i grupe 'Plavi jahač' u Münchenu. Počevši od 1911. grupa je organizirala seriju izložbi koje su putovale Njemačkom, a svoje pozicije predstavila je u publikaciji 'Almanah Plavog jahača', s teorijskim člancima, reprodukcijama, pa i dva glazbena zapisa, budući da su njeni članovi istraživali povezanost između vizualne umjetnosti i glazbe. Za razliku od 'Die Brücke', umjetnici oko 'Plavog jahača' bili su pod utjecajem simbolističkih, teozofskih, općenito okultnih i mističkih sistema razmišljanja. Uz Franza Marca ključna ličnost u ovoj skupini bio je došljak iz Rusije Vasilij Kandinski, a na izložbi su predstavljeni i radovi ostalih članova grupe - Augusta Mackea, Alekseja Javlenskog, Mariane Verefkinove, kao i Paul Kleea i Gabriele Münter.

Izložba posebno značenje ima zbog povezanosti s lokalnim kontekstom. Naime, ekspresionizam je izvršio značajan utjecaj i na hrvatsku umjetnost tog doba. Osim književnih časopisa, primjer je svakako avangardni 'Zenit' Ljubomira Micića formiran barem u početku po uzoru na ekspresionističke časopise, kao i serija izložbi Proljetnog salona, čiju smo retrospektivu prošle godine gledali u Umjetničkom paviljonu. 'Tiha pobuna – najveći majstori njemačkog ekspresionizma' predstavlja 120 djela 34 autora, ne pružajući samo uvid u djelovanje dviju najvažnijih grupa, nego i pojedinaca koje mogu svrstati unutar 'okružja ekspresionizma', uključujući i neke od vodećih predstavnika grupe 'Neue Sachlichkeit'. Postav potpisuje u tom području prilično pouzdani Oleg Hržić, a izložbu u Galeriji Klovićevi dvori moći ćete pogledati sve do 20. siječnja 2009.

AUDIO VERZIJA

(M.G.)

Pročitajte i ...
Tiha pobuna