Oltari avangarde u Klovićevim dvorima

Ono što se sada može vidjeti na drugom katu Klovićevih dvora nosi naslov “Oltari avangarde”, zvuči čudno, izgleda čudno, i doista jest jedna čudna priča, koja međutim uključuje radove umjetnika kao što su slavni ukrajinski umjetnik Oleg Kulik, ruski konceptualist Dmitri Prigov, slovenska grupa IRWIN, Julije Knifer, Braco Dimitrijević, Mladen Stilinović, Dragoljub Raša Todosijević, Ivan Kožarić i nekolicina drugih.

Pretpovijest «Oltara avangarde» počela je prije gotovo dvadeset godina, s pravim 'oltarima', bosanskohercegovačkim franjevcima i sarajevskim umjetnikom danas s njujurškom adresom - Jadranom Adamovićem. Adamović je za franjevce najprije radio kao restaurator na njihovoj zbirci sakralne umjetnosti, a onda im je predložio da naprave i zbirku suvremene umjetnosti, na što su ovi bez prigovora pristali, ne miješajući se u njegov odabir. Izložba koja je tom prilikom organizirana zvala se «Fra yu kult – frakcija jugoslavenske kulture», a nekako u isto vrijeme, Adamovića je upoznala kustosica Klovićevih dvora Marina Viculin, koja zajednički s njim sada potpisuje «Oltare avangarde». «To je bio kraj osamdesetih, kada se jedino za Ivana Kožarića moglo reći da je bio do kraja afirmirani umjetnik, dok su Vlado Martek, Mladen Stilinović, Vlasta Delimar i IRWIN-i ipak bili u nekim počecima priznavanja. U ovim biografijama umjetnika pokušala sam napomenuti trenutak od kada ih on poznaje. Većinom to nisu poznanstva koja su se dogodila za ovaj projekt, nego idu ili iz osamdesetih ili ranih devedesetih, a nastavljala su se svuda po svijetu na raznim bijenalima i umjetničkim događanjima.»

Vrlo brzo nakon toga počeo je rat, ali Jadran Adamović nastavio je širiti svoja poznanstva i oko sebe okupljao sve veći broj umjetnika. Danas, kaže Marina Viculin, oni svojim porijeklom ili mjestom boravka na neki način iscrtavaju put od Baltičkog mora do Jadrana, a isti taj potez iz nekog je razloga zadan Adamovićevom osobnom biografskom pričom. Priča mu je, napominje kustosica, nevjerojatna ali istinita. Adamović, primjerice, stoji i iza velikog izložbenog i kolekcionarskog projekta «Essence of Life/Art», koji je prošlih nekoliko godina imao turneju po muzejima u Budimpešti, Moskvi i St. Petersburgu. Osim što naslovom referira na davne početke u Adamovićevoj suradnji s franjevcima, izložba «Oltari avangarde» ulazi i u raspravu s terminom avangarda, na prilično specifičan način.

«Avangarda je prostututka za koju svi misle da je mogu uzeti. Ali ovo je avangarda specifično vezana za rusku umjetnost, za Kazimira Maljeviča i Tatlina, i to je avangarda! Postoji li američki turbo-folk? Dobro, ajde Nashville. Točno se zna koje su linije. Ovdje u Zagrebu su Stilinović, Martek, Kožarić, Jerman koji je umro - to je moje društvo, znamo se 20 godina, mi se volimo. Uvijek kad dođe do ozbiljne stvari, te umjetnike stavljaju kao zvanične državne umjetnike. Tu avangardu, koja je uvijek dolje u pički materinoj bez para i bez studija i bez svega.»

Adamovićev nastup uvijek je osebujan, što je potvrdila i Marina Viculin, koja kaže kako se pojam avangarde ovdje odnosi na povijesne avangarde, na njihovu prisutnost, te sačuvana i ispražnjena značenja. Sve ove umjetnike povezuje upravo svijest o toj prisutnosti, u najdaljim i najširim referencama, a u nekim slučajevima u njenom izravnom tematiziranju. U svom uvodnom tekstu kustosica izložbe piše kako voli promatrati ljude kada se prvi put susretnu s Adamovićem, kada se «ne mogu odlučiti razgovaraju li s Umjetnikom ili Velikim lažljivcem», te dodaje kako je i sama prošla tu Münchausen fazu. Internacionalnu izložbu i impresivan katalog «Essence of Life/Art» financirala je Pliva, vjerojatno kao pokušaj marketinškog proboja na istočno tržište. Adamović na Istoku vidi i sličnu tržišnu priliku domaćim umjetnicima, a sam odnos prema avangardi, u njegovom viđenju, tiče se na neki način pitanja kulturne pripadnosti i identiteta istočne Europe.

«Gledaj, kad sam bio u Sankt Petersburgu, ja sam u jednom momentu shvatio da su to sve Slaveni - mi smo avangarda. Nemamo nikakve zajedničke korijene sa Francuzima, a i da imamo, oni nas nikad neće priznati. Ovi će nas priznati jer smo mi avangarda, i mi ćemo s njima završiti na aukciji, ne sa Francuzima ili Amerikancima. Nikad. Samo sa Rusima. Ja mislim da je umjetnost svakog čovjeka sakralna, i svatko ima svoj oltar.»

Jadran Adamović nije ni kustos ni kolekcionar u onom značenju koje obično pripisujemo toj vrsti karijera. Njegovu karijeru, strategije i način rada  je teško detaljno rekonstruirati osim na temelju Adamovićevih vlastitih priča, pa ni Marina Viculin ne može sa sigurnošću ući u detalje oko nekih od njih. Izložba «Oltari avangarde» kao da je iznad svega umjetnički projekt, a ključna za njegovu realizaciju su autorova poznanstva i druženja sa svim uključenim umjetnicima. Važnost toga na neki način je potvrđena i u biografijama navedenima u publikaciji tiskanoj umjesto kataloga.
Na drugom katu Galerije Klovićevi dvori izloženo je više od dvjesto djela dvadeset umjetnika, u različitim medijima od crteža, slika i objekata do video radova. Katalog, tiskan u obliku novina, sadrži tekstove umjetnika Julija Knifera, Mladena Stilinovića i Raše Todosijevića, a uz predgovor Marine Viculin objavljeni su eseji Ljiljane Stepančić, Miška Šuvakovića i Alexandera Borovskog. Izložbu ćete u Galeriji Klovićevi dvori moći pogledati do 11. siječnja.

AUDIO VERZIJA

(M.G.)

Pročitajte i ...
Izložba 'Oltari avangarde' - umjetnost svakog čovjeka je sakralna