'Gledati druge' u Umjetničkom paviljonu

Za Umjetnički paviljon, koji uredno svake godine niže red retrospektiva, red samostalnih ambijentalnih izložbi suvremenih autora, uz dodatak jedne godišnje izložbe fotografije, ovaj projekt predstavlja nešto pomalo drugačije od uobičajenog. «Gledati druge» funkcionira na neki način kao dio trilogije izložbi koja se, počevši od 2004., pojednostavljeno rečeno, bavi pozicijom autora u pripovijedanju, temom čiji je prirodni kontekst možda književnost, no nije teško pronaći odgovarajuće paralele i prenijeti ju na vizualnu umjetnost.

Krenulo je najprije s izložbom «U prvom licu» s temom autoportreta ili autobiografije. Autorica te izložbe, Iva Radmila Janković, zatim je zajedno s Evelinom Turković napravila i gotovo logičan zaokret s izložbom «1:1 među(o)sobno u suvremenoj umjetnosti», a treća izložba u nizu, pod naslovom «Gledati druge» posvećena je neutralnom promatraču, odnosno 'trećem licu'. Iva Radmila Janković reći će kako se ovdje u osnovi radi o susretu umjetnika i modela. Već i klasična tema portreta iz povijesti umjetnosti pokazala je da taj susret nikad ne može biti neutralan, pa ju je zanimalo na koji se način pozicija trećeg lica i odnos promatrača i promatranog realiziraju danas u radovima suvremenih umjetnika. 

«Ova izložba pokazuje i to kako portreti kod suvremenih umjetnika više ne nastaju zbog prestiža naručitelja, zbog estetskog užitika, niti da bi se pokazao neki univerzalni osjećaj, nego prije svega iz potrebe za susretom i prepoznavanjem Drugog. Dakako, riječ je o onom Drugom s velikim ‘D’, o njegovoj različitosti, o pokazivanju kako nismo svi isti, te kako i umjetnici u tom susretu sve više vode računa o tome da se poštuje kompleksnost, a ne istost.”

Izložba «Gledati druge» ne izbjegava primjere koji su proizašli iz medija slikarstva, odakle je čitava problematika zapravo i krenula. Slike Lovre Artukovića i Stjepana Šandrka tako otkrivaju suptilne odnose koje fotografija ili video evociraju na posve drugačije načine. Od dokumentarističkih metoda prikazivanja Drugog, jako raširenih u suvremenoj umjetničkoj praksi, neodvojiva su pitanja etike. Neki su primjeri, kaže Iva Radmila Janković, gotovo brutalni, i na vrlo osjetljivom rubu. Španjolsko-meksički umjetnik Santiago Sierra, najveća zvijezda ove izložbe, tematizira odnose ekonomije, moći i mehanizme iskorištavanja, te se u radu predstavljenom na izložbi bavi kritikom tržišta rada. Sierra, pojašnjava kustosica, unajmljuje radnike za izvođenje besmislenih poslova za minimalne tržišne protuvrijednosti, i u tome je njegov pristup  neetičan, ali toliko radikalno da prelazi okvire etičnog i neetičnog, te se počinje razumijevati kao kritika stanja u suvremenom društvu iz kojeg nitko, pa ni autor, nije isključen.

Jedna od često korištenih metoda, kaže kustosica, je i metoda skrivene kamere, odnosno simulacija te metode. «Razlika je u tome što dobivaju dozvolu za snimanje ljudi koje žele snimiti, no pritom se ipak koriste različitim psihološkim vještinama kako bi iz njih izvukli i ponešto što ovi nisu namjeravali reći. U takvim se radovima vrlo jako približavaju stvarnosti, a pritom ponajprije mislim na umjetnicu Juliku Rudelius, koja snima siromašne imigrante koji iz potrebe da se osjećaju 'jednakima' kupuju odjeću poznatih marki, ili jako bogate žene koje se neprekidno podvrgavaju estetskim zahvatima.» Inače, jedan rad Julike Rudelius nosi naziv «Gledati druge», koji je zapravo preuzet i za naslov cijele izložbe.

Neki od umjetnika i umjetnica, kao što su Stella Capes i Božena Končić Badurina kreiraju umjetne laboratorijske situacije, stvarajući tako poticaj za refleksiju o susretu s Drugim koji potiču i provociraju njihovi radovi. Za neke druge primjere, kaže Iva Radmila Janković, karakteristično je stalno mijenjanje točke gledišta, kako bi se u bilježenju određene situacije postigao potpuno zaokružen dojam stvarnosti. Ovdje ona spominje pojam fokalizacija, koji se odnosi na trenutak u kojem se publika počinje poistovjećivati i suosjećati s likovima koje gleda. «Umjetnici tu fokalizacijsku točku prebacuju: gledaju same sebe, zatim ih promatra njihov bližnji, zatim netko dalek. Mijenjanje kuta optike jako je izraženo u filmu 'In Time' Nicole Hewitt. Riječ je o izuzetnoj seriji portreta koji, mijenjanjem točke gledišta i poništavanjem filmske iluzije, dobivaju na plastičnsoti, te iz cijele priče o plesačima postupno sve više izranja realitet.»

Kristina Leko služi se pak participativnim metodama, odnosno uvodi druge ljude kao sudionike i koautore u vlastite projekte. Rad prikazan na izložbi sastoji se od dvanaest priča ispričanih u suradnji sa strancima koji su, iz osobnih razloga, u nekom trenutku došli živjeti u Sarajevo. Umjetnica je svakom od njih, kaže, ponudila svoje znanje o mediju videa, kako bi zajednički predstavili njihove životne priče, i svi su potpisani kao dvojno autorstvo. Rad, međutim, govori i mnogo više od toga. “Sve te priče, kad ih malo pobliže pogledamo, daju jedan uvid u grad Sarajevo kroz perspektive ljudi koji su tamo doselili s namjerom da ostanu živjeti. Kontekst tog rada je vrijeme kada su u Sarajevu redovi ljudi pred ambasadama koji žele napustiti zemlju. Postoji tu i etička komponenta, vezana uz pitanje zašto sve to radimo? Želimo doprinijeti postizanju pluralizma mišljenja, da se uvriježeni pogledi malo pomaknu, ili da se jednostavno dotakne ta različitost o kojoj ovdje govorimo.”

Rad je nastao u produkciji SCCA iz Sarajeva, i zanimljiv je zapravo podatak da je jedan od rijetkih koji nisu bili dobili podršku Europske kulturne fundacije, koja je u to vrijeme financirala sve slične projekte. Bio im je, naime, nerelevantan samo zato što se ne bavi Srbima, Hrvatima i Bošnjacima, nego nekim - strancima. «Drago mi je ipak da na ovaj način mogu sudjelovati u nekom društvenom kontekstu, što se u ovom slučaju i dogodilo. Svi radovi prikazani su 'in situ', a sami autori odabrali su mjesta gdje će se njihova instalacija u gradu prikazivati. Reakcije u Sarajevu su bile emotivne, ljudi su bili dirnuti saznanjem da u njihovom gradu postoje i neki drugi ljudi, koje oni ne znaju, te koji se nadaju lijepom životu. Ovdje je upravo riječ o socijalnoj funkciji umjetnosti, koja me u čitavom mom radu zanima.»

Otvorenje izložbe «Gledati druge», na kojoj sudjeluje dvadesetak umjetnika iz Hrvatske i svijeta, je 12. veljače u 19 sati. Sve se to može pogledati do 15. ožujka, ali ne i performans Božene Končić Badurine na otvorenju, još jedan rad iz serije u kojoj koristi unajmljene statiste, susret s kojima će posjetiteljima, vjerujemo, izazvati vrlo intenzivne reakcije.

AUDIO VERZIJA

(M.G.)

Pročitajte i ...
Gledati druge
'Gledati druge' - izložba portreta