Ljubljanski ŠKUC izdao publikaciju o Željku Jermanu

Prvu takvu, pod naslovom «Introspekcije», kurirala je Radmila Iva Janković 2006., a druga, i mnogo veća, održana je u Galeriji ŠKUC u Ljubljani prošle godine. Autor ove posljednje je mladi slovenski kustos Tevž Logar, koji je izložbeni projekt nalik retrospektivi, ali ipak nešto drugačiji, u početku pripremao zajedno s Jermanom. Koncepcija izložbe koja je na kraju pokazana u ŠKUC-u proizašla je zapravo iz njihovih druženja, prepiski, razgovora, skica, i različitih ideja koje su Jerman i Logar razmijenili u nekoliko godina. Tevž Logar kaže kako je ona bila zamišljena tako da pokaže razvoj njihovog odnosa kroz umjetnost i kustosku praksu, od prvog susreta s Jermanovim radom, do iznenadnog kraja te komunikacije. Subjektivan Logarov pogled na Jermana kao umjetnika i kao osobu nije, naravno, zanemario bitne dijelove produkcije nastale između 1970. i 2006., a organizirao ih je u cjeline: «intima», «ostavljanje traga», «smrt», «more» i «strast i ekspresija».

Iz istog projekta proizašla je na kraju i knjiga, mali zbornik tekstova koji je također uredio Tevž Logar, pozvavši autore koji su se bavili njegovim radom i osobno su ga poznavali, uz jednu iznimku. Naime, osim Radmile Ive Janković, Darka Šimičića i Jerka Denegrija, svoj osvrt na Jermanov rad dao je i poznati performer i fotograf Ulay. U svom uvodnom tekstu Tevž Logar piše o svom prvom upoznavanju s umjetnikom na skupnoj izložbi «U prvom licu» u Domu HDLU-a. Tamo ga je oduševio vrlo osoban Jermanov rad «Martine instalacije», a danas kaže kako ga je upravo on zarazio sa suvremenom umjetnošću. Odatle je nekako i sve počelo. «Vrlo brzo je taj naš odnos postao prijateljski, te nismo više pričali samo o umjetnosti. Slao mi je svoje tekstove i komentare na neke moje tekstove, a dosta rano smo počeli pričati o svakodnevnim stvarima, boli, ljubavi. Tada sam shvatio sam da nema neke razlike, te da ne mogu shvatiti Jermanovu umjetnost ako ne upoznam njega samoga.»

Kroz prijateljstvo i druženja formirala se i ideja za zajedničku izložbu. Jerman bi pridonio umjetničkim radovima, a Logar svojim tekstom i kustoskom koncepcijom, kako to obično nekako i biva. Jermanova smrt 2006. ga je potresla, a kako upravo od njega smatra da je dobio prve važne savjete kako uopće pristupati umjetnosti, osjećao je da mora odustati od onakve ideje za izložbu kakvu su imali na početku. «Odlučio sam nastaviti priču koju smo zajedno počeli, ali na drukčiji način, jer bez njegove prisutnosti to više nije bio isti projekt. Ostala je jedino ideja da ispričam subjektivnu priču, onako kako sam ju želio ispričati.”

To ipak ne znači da je izložba u ljubljanskoj Galeriji ŠKUC bila samo Logarov subjektivni 'trip' o Jermanu, jer ona je kroz subjektivnu prizmu pokušavala publici predstaviti sve najvažnije značajke umjetnikovog rada. Publikacija se, kaže Logar, razvila na sličnim pretpostavkama, a cilj joj je da na različitim razinama, što cjelovitije, predstavi umjetnost Željka Jermana. Ulaya je pozvao kao jednog od autora jer se sam Jerman u nekima od razgovora referirao na Ulayevu praksu. Postoji i priča o njihovom upoznavanju početkom osamdesetih, kada je Ulay boravio u Zagrebu zajedno s Marinom Abramović. «Ulay se nije sjećao tog susreta, no objasnio sam mu kako želim da i netko tko nije izravno vezan uz Jermana piše o njemu. Postoji, naime, sličnost u praksi, jer je Ulay sedamdesetih godina radio u području subjektivne fotografije, pa mi se to činilo kao dobro polazište. Slao sam mu tekstove i fotografije njegovih radova, ne znajući što ću na kraju dobiti, ali Ulayov doprinos čini mi se interesantan.»

Jedan od autora tekstova je i Darko Šimičić, koji se, govoreći o knjizi, osvrnuo i na izložbu koju je vidio u ŠKUC-u. Tevž Logar je vjerojatno najmlađi kustos koji je ikad surađivao s Jermanom, a to je Šimičiću dodatno zanimljivo i iz razloga što je većinu svoje karijere Jerman, kada su se radile izložbe, inzistirao na vlastitim idejama i konceptima. Za razliku od toga, kaže Šimičić, ljubljanska izložba bila je istovremeno osoban ali i hladno kunsthistoričarski pogled, koji je Jermana pokazao u svoj njegovoj različitosti. “Imao sam osjećaj kako je Jerman tu bio prisutan kao živ čovjek. Na izložbi smo nalazili njegove rane radove u kojima počinje obračun s medijem fotografije, ali i refleksiju umjetnosti koja se tiče životne pobune koju Jerman, kao pravo šezdesetosmaško dijete, izvodi konzekventno.” Jermanova subjektivna kronika vlastitog svakodnevnog života u projektu «Moja godina 1977.» također je predstavljena, zatim eksperimenti s elementarnom fotografijom, kao i kapitalni rad «Ovo nije moj svijet». Sve to u svom tekstu o Jermanu obrađuje Ješa Denegri, koji kao i Šimičić ističe i važnost njegovih kolumni u Zarezu i Jutarnjem listu. Kolumne «Egotrip», kaže Šimičić, i njemu su koji ga je poznavao bile često nerazumljive, ali to je zapravo bio tipičan Jermanov govor. To je bio govor bez imalo zadrške, objavljen u onom obliku u kojem je i nastao, i srećom nedirnut uredničkim intervencijama.

«Važno je bilo vidjeti Jermana u dokumentarnim snimkama, uključujući na kraju i onaj bolni film u režiji Ivana Faktora koji se na izložbi također prikazivao. Sve je to izložbu činilo izuzetnom. Činilo mi se ranije da znam sve o Jermanu, a ovdje sam se osjećao kao da ga prvi put susrećem, i kao da me ponovno opčinjava kao i prije trideset godina. Nikad nisam znao je li to umjetnost ili život. Uvijek je bilo i jedno i drugo, i uvijek je bilo bezrezervno.»

Darko Šimičić povodom izložbe je bio održao predavanje o Jermanu kao jednom od članova Grupe šestorice. Od sredine do kraja sedamdesetih on je s njima zajedno nastupao javno na ulici i trgovima u sklopu takozvanih izložbi-akcija, spreman na dijalog, sukob, razgovor i izravnu komunikaciju između publike i umjetnika. Njihova zajednička djelatnost bila je istovremeno i krajnje individualna. Nitko se nikom drugom nije uplitao u rad, ali u tom zajedničkom djelovanju nalazili su međusobno čvrstu kohezionu snagu i razlog za djelovanje. «Danas, poslije toliko godina, kad razgovaram s mlađim ljudima vidim da njihovo djelo zauzima mitsku poziciju, i ne mogu vjerovati da se još uvijek legende ispredaju o tom dobu i o tom djelovanju. To samo govori u kojoj mjeri su bili u pravu, onako iskreni i otvoreni i za život, i za umjetnost. I tu je ostao uvijek s nama. Čak i ako ga nikad niste upoznali, njegovih radovi izravno komuniciraju, te i dalje imaju svoju snagu kao i onda kad ih je napravio.»

Knjiga o Jermanu, objavljena u izdanju Galerije ŠKUC, predstavljena je ovog tjedna u prostorijama Instituta za suvremenu umjetnost, i to u sklopu programa pod nazivom «Čitajte umjetnost» koji je dobio ime prema seriji 'agitacija' Jermanovog kolege iz Grupe šestorice, Vlade Marteka. Institut je inače realizirao još nekoliko važnih izdanja o Jermanu i Grupi šestorice, a na web stranici svog programa «Čitajte umjetnost»  nudi i neke dodatne informacije, uključujući i videozapise razgovora s autorima o publikaciji «Jerman».

AUDIO VERZIJA

(M.G.)

Pročitajte i ...
Gender Check - Velika izložba o 'muškom' i 'ženskom' u umjetnosti Istočne Europe
Bojana Pejić – Zašto ne Istočna Europa?
Hrvatski suvremeni umjetnici u beogradskom Rexu
Darko Fritz o znanosti, umjetnosti, privatnome i javnome
Subjektivni pogledi na Željka Jermana
Izložba 'Oltari avangarde' - umjetnost svakog čovjeka je sakralna
Oltari avangarde u Klovićevim dvorima
Retrospektiva Vlade Marteka
Retrospektiva Vlade Marteka: svako uzimanje pisaljke u ruku je čin poštenja!
Porečki annale: Po/sve/mirenja