Zagrebački salon primijenjenih umjetnosti i dizajna - u garaži

Salon pod nazivom 'Sinergije', koji je prije tri godine kurirao Tihomir Milovac, poslužio je kao podloga za različite vrste suradnji između umjetnika, dizajnera i obrtnika, ili je pak na njih ukazivao kroz izbor radova koji su bili kvalitetan proizvod takvih suradnji, odnosno susreta između različitih disciplina. Novo, 43. izdanje Zagrebačkog salona, nosi naslov „Anti-dizajn/Trajne alternative“, a koncepcijski se nekako kreće oko tema kao što su - društvena odgovornost autora, radikalno propitivanje suvremenog društvenog konteksta i različitih alternativa mainstreamu - sve u području primijenjene umjetnosti i dizajna, ali i malo šire od toga.

Kustosica i selektorica ovogodišnjeg Salona, Silva Kalčić, koncepciju je prilagodila i činjenici da su tijekom prošle godine održane još neke velike izložbe koje su ekstenzivno pokrivale područje dizajna. Nakon ULUPUH-ovog ZGRAF-a i izložbe «0708» u organizaciji Hrvatskog dizajnerskog društva, malo se toga novog može pokazati u okviru tradicionalne revije. 43. Zagrebački salon pokrit će, po običaju, i segment recentne produkcije prijavljene putem natječaja, ali s dodatkom većeg broja pozvanih domaćih i inozemnih autora, uključujući i nekoliko svjetski poznatih imena.
«Primijenjena umjetnost i dizajn su relativno ograničavajuća, ali i oslobađajuća tema, dakako, u smislu brisanja podjele na discipline i medije u nekom tradicionalnom smislu riječi. Pokušala sam promišljati salon s obzirom na njegovu tematiku u širem smislu, i u koncepciji polazim od toga da je malo 'dobrog dizajna' vidljivo u svakodnevici u kojoj živimo, u nekom urbanom inventaru, ili u općenitoj svijesti.» Za samu temu anti-dizajna kustosica izložbe kaže da ju je odabrala uzimajući ponajprije za uzor i povod grupu dizajnera koja je pod imenom «Memphis» osnovana u Milanu osamdesetih. Njihov rad vidi kao oblik društvene kritike, no najviše kao humornu reakciju na potrošačko društvo i mainstream njihovog vremena. Drugi dio teme referira se pak na povijesne i suvremene avangarde, ali, kaže Silva Kalčić, ne ostaje samo na referiranju na prošlost, nego se tiče aktivnih strategija za suvremenost.

«Trajne alternative iz drugog dijela naziva koncepcije Salona pojam je koji upućuje na avangarde, koje se naizmjenično smjenjuju u povijesti od modernizma naovamo. One su opozicija mainstreamu svoga vremena, ali također i same s vremenom postaju mainstream, dok konačno ne budu smijenjene novima.» Dio selekcije odnosi se na radove za koje kustosica smatra da ih je trebalo pokazati jednostavno zato da bi ih domaća publika bar jednom imala priliku vidjeti, jer je doista riječ o ikonama, poput arhitekta Rema Koolhaasa, nizozemskih dizajnera Viktora & Rolfa, ili britanskog modnog kreatora Husseina Chalayana, koji u svom radu, primjerice, spaja teatar, arhitekturu i najnovije tehnologije.

Za neke od odabranih autora Salon primijenjenih umjetnosti i dizajna na prvi se pogled može činiti kao neočekivan kontekst. No zapravo se većinom radi o umjetnicima koji tematiziraju dizajn u svojim radovima, koriste ga kao povod, ili pak kao sredstvo ili strategiju. Tu je, na primjer, serija citylight plakata Andreje Kulunčić «Bosanci van», ili rad Igora Grubića «East side story», koji u plesnoj formi rekonstruira događanja na dvjema gay pride paradama u Zagrebu i Beogradu.

Prostor u kojem se Salon održava na neki je način tema za sebe, obzirom da se o garažama i parkiralištima, ali posebno trgovima, raspravlja čak i izvan stručnih arhitektonskih i urbanističkih krugova. Izložba će, naime, biti postavljena na najnižoj etaži garaža na Kvaternikovom trgu i, ako se sjećate MaxArtFest-a, nije prva koja se nakratko uselila u taj prostor. Iako garaže i nisu bile prvi izbor za održavanje Salona, organizatori su ovog puta barem pokušali ne propustiti priliku da komentiraju simboličko mjesto na kojem se nalaze. I Umalo su u tome uspjeli s radom mladog umjetnika Božidara Katića, koji su namjeravali izvesti na platou Kvaternikovog trga. «Riječ je o siluetama izrezanim u tapisonu kojima je umjetnik na praznu plohu trga htio projicirati siluete dječjeg igrališta, ptice u krošnjama, što bi bilo popraćeno odgovarajućim audio zapisom. Rad je zapravo tematizirao trenutnu situaciju novog preuređenog prostora trga sa kojega ljudi imaju osjećaj da su potjerani. Nažalost, zbog toga što je popločanje potpuno novo nije nam dozvoljena realizacija tog rada.»

Na trgu očito osjetljivom na ljude, a sada i na tapisone, ipak će biti iskorišten postojeći svjetlosni monitor, koji će poslužiti za djelomičnu rekonstrukciju kompjuterski generirane svjetlosne instalacije Vladimira Bonačića iz davnih šezdesetih i doba Novih tendencija. Umjetnik Darko Fritz, koji se odnedavno kao kustos bavi upravo tim razdobljem i tom umjetnošću, također je i koautor postava cijelog Salona. A on je pak značajno definiran brojnim sigurnosnim ograničenjima i zahtjevima vezanim uz garaže na Kvatriću.

Najveća zvijezda Salona čini se da je poljski umjetnik Zbigniew Libera, koji se prije desetak godina našao na udaru javnosti zbog svog «Lego koncentracijskog kampa». Didaktička igračka namijenjena djeci Liberi je poslužila kao materijal  i polazište za poprilično zastrašujuću konstrukciju nacističkog logora, ali kojoj su povod, još tamo sredinom devedesetih, zapravo bili ratovi na ovim prostorima. Zanimljivo je kako je kompanija Lego umjetniku, ne znajući njegove nagrade, dala sponzorstvo u vidu materijala za izradu prototipa, što mu je samo dalo izliku da cijelu kampanju potpiše sa «sponsored by Lego». Ne treba ni spominjati kako Legu kasnije baš i nije bilo drago zbog toga. «Meni je osobno Libera draži sa svojim aproprijacijama novinskih fotografija koje će također biti pokazane na izložbi. Radi se o ikoničkim fotografijama koje poznajemo iz povijesti dvadesetog stoljeća, kao što je ona vijetnamske djevojčice bez odjeće koja trči pred napalm bombama, koncentracijskog kampa s ljudima koji iza žice poziraju fotografu s njene druge strane, ili Che Guevare na samrtnoj postelji. One mu postaju predlošci za režirane fotografije u kojima to postaju ležerne žanr scene s nasmiješenim protagonistima, i sve izgleda kao na ladanju. To dodatno podcrtava strahotu originalnog prizora, te njihovu naknadnu banalizaciju koja dolazi s višestrukim reproduciranjem slika terora u medijima, zbog čega onda postajemo ravnodušni na njih.»

Libera u svim tim radovima do kraja preuzima karakteristične produkcijske obrasce dizajna, i posrijedi je vrhunska razina izvedbe i dovršenosti. S druge strane, namjerno poseže za strategijama koje će odmah izazvati publicitet, šokirati i biti percipirane kao pljuska u lice javnosti. «To je vrlo opasno područje u kojem se mnogi umjetnici i autori poskliznu. Dobar je primjer onaj Damiena Hirsta koji je u posljednje vrijeme jednostavno postao manirist, upravo zbog previše dosjetki i posezanja za trendovskim recepturama. Mislim da je Libera to uspio izbjeći jer zadržava odmak, ne iskazuje nikakvu kritiku i ne iznosi nikakav zaključak u svojim radovima, nego pokazuje stvari onakvima kakve jesu. Takav njegov rad onda ostaje svakome na vlastitu interpretaciju.» Samostalna izložba Zbigniewa Libere otvara se izdvojeno od središnje lokacije samog Salona, u Galeriji ULUPUH u subotu 21. ožujka. Salon pak počinje već sutra, 19. ožujka u 19 sati na najdonjem nivou garaža na Kvatriću, a ostat će otvoren do 6. travnja.

AUDIO VERZIJA

(M.G.)

Pročitajte i ...
43. Zagrebački salon
Objavljene nagrade 43. Zagrebačkog salona
Garaža ili gdje otvoriti 43. Zagrebački salon