Retrospektiva Ante Jerkovića u Umjetničkom paviljonu

Asocijacija na isto tako sveprisutnu plavu Yvesa Kleina nije slučajna, jer se Jerković sam na neki način izjasnio kao njegov sljedbenik, ali odmak postoji, i riječ je o dva posve različita umjetnika. Retrospektivna izložba otvorena u Umjetničkom paviljonu posthumno predstavlja Jerkovićev rad od sredine osamdesetih do sredine dvijetisućitih, s logičnim naglaskom na karakterističnim plavim monokromijama s ispisanim tekstovima u rimskoj kapitali, ali obuhvaćajući i nešto širi okvir.

Naime, izložba, koju je priredio kustos Moderne galerije Zdenko Rus, daje uvid i u Jerkovićeve početke unutar drugog vala umjetnika takozvane «nove slike», s radovima bliskim njemačkom novom ekspresionizmu, te zatim i slikama u kojima ponovno aktualizira materičko slikarstvo enformela. Naznačen je i prijelaz u čiste plave slikarske monokromije unutar kojih se pojavljuje i pismo, te konačno i izlazak u prostor s različitim instalacijama, intervencijama i ambijentalnim radovima u sličnom duhu.

Kustos izložbe Zdenko Rus kaže kako je za retrospektivu bilo važno pokazati različite transformacije u Jerkovićevom pristupu radu i umjetničkoj filozofiji kako bi se dobila potpuna slika. «Taj novi subjektivizam nakon objektivističke konceptualne umjetnosti - ta glad za slikom – mislim da je kod njega konačno rezultirala u neo-enformelu. Kao što se vidi na ogromne tri slike u središnjem dijelu Paviljona, završava u velikom stilu, ali ne bez svih asocijacija i utjecaja koji se još mogu osluhnuti, a tu prije svega mislim na velike njemačke ekspresioniste: Pencka, Bazelitza i Kiefera.»   

Zanimljivo je, kaže Zdenko Rus, da Jerković u osamdesetima intenzivno čita Kieferove tekstove. Od 'velikih' tema koje će uvesti u vlastiti rad, najviše ga zanimaju pitanja alkemijskih procesa, te Rus upozorava kako je tu riječ o nekom generacijskom efektu, budući da u isto vrijeme časopis Quorum objavljuje niz važnih tekstova takve tematike. Aktiviranjem interesa za Yvesa Kleina, Jerković praktički preko noći preokreće svoju poetiku, ali ne nužno i filozofiju koja ga pokreće.

«Iz jedne apsolutne ekspresivne situacije, i unošenja raznih ne-slikarskih tvari u materiju slike - od ugljena, pijeska, do slame – on vrlo kratko ulazi u slikanje u duhu čiste geometrijske apstrakcije, a odmah zatim opsesivno počinje upotrebljavati kleinovsku apsolutnu monokromnu plavu.» Takvi nagli zaokreti u umjetnosti dvadesetog stoljeća nisu rijetkost, štoviše, Zdenko Rus tvrdi kako oni pripadaju mentalitetu modernih i suvremenih umjetnika. U plava platna Jerković krajem osamdesetih i početkom devedesetih upisuje riječi velikih univerzalnih pojmova, kao što su «Cosmogonies”, “Universus”, “Emptiness” i “Memoria”.

Karakteristična kombinacija slike i teksta navodi na prvi pogled na svojevrstan povratak u zaleđe konceptualne umjetnosti, naravno, ovog puta s prefiksom ‘neo-‘. «Ipak, ne ide za tim da mu radove treba razumjeti u tautološkom, konceptualnom smislu, nego ih treba shvatiti u duhu transcendencije, 'onostranosti' percepcije koja je zapravo isključivo tu da bi asocirala na nevidljivo. U tom se smislu i javljaju riječi, ali naravno da je element konceptualnog zaleđa i tu prisutan.» 1991. međutim, počinje rat, a Jerković, tek što je započeo zapisivati riječi iz teškog arsenala metafizičkih pojmova, okreće se tekstualnim fragmentima preuzetim iz kršćanske molitvene prakse. Cijelim putem, Anto Jerković se ne odriče identifikacije s čistom plavom. S vremenom ipak ublažava i ironizira težinu koju u radove unosi citiranje velikih filozofskih pojmova, kao što su «bog», «univerzum», «praksa», «subjekt», «tijelo i duh», a kojima još dodatnu ozbiljnost i monumentalnost daje korištenje rimske kapitale. Kao prijelomnu izložbu u tom smislu Zdenko Rus navodi onu pod nazivom «Imenice i loptice», sredinom devedesetih održanu u Galeriji Miroslav Kraljević.

«Meni se čini da je to bio trenutak kad se našao u situaciji relativiziranja svojih apsolutnih pogleda na univerzum, svijet i društvo. On relativizira te velike, konačne i krajnje teme. Istovremeno, kao što je odavno Fontana u jednom času zarezao platno nožem i prodro u konkretnu, stvarnu dimenziju, tako je i Jerković na svoj način ušao u svoju neposrednu okolinu.» U nekoliko takvih izložbi koristi plavo obojene teniske loptice, plave balone i druge objekte kojima ispunjava galerijske, ali ne samo galerijske, prostore, a nastoji i posjetitelje aktivnije uključiti i rad. Rečenica «Potpisujem sve što je plavo» postaje, primjerice, polazište za projekt unutar kojeg se apsolutna Jerkovićeva plava rastvara, u kako kaže kustos izložbe, 'fragmente plavog'. «Oni se unose u stvarnost, u konkretnost, prepoznaje ih se u plastičnoj boci ili bilo kakvom svakodnevnom predmetu plave boje. Umjetnik traži i od publike da takve predmete donese i poslaže u prostore galerije, i to je sve. Njegovo je samo da u katalogu kaže kako potpisuje sve što je plavo.»  

Retrospektivu Ante Jerkovića organizirala je Moderna galerija, ali održava se u Umjetničkom paviljonu, koji je za tu priliku organizatorima posudio prostor na korištenje. Umjesto kataloga izložbe uskoro bi iz tiska trebala izaći i monografija o Jerkoviću, unutar koje tekstove potpisuju Zdenko Rus, Antun Maračić i Branko Franceschi, a izdat će je Meandar. Sama izložba inače ostaje otvorena do 26.04.2009.

AUDIO VERZIJA

(M.G.)

Pročitajte i ...
Anto Jerković potpisuje sve što je plavo