Zatvara se Galerija Križić Roban

U tom finalnom nizu producirane su, jedna za drugom, i dvije vrijedne knjige crteža dvojice mladih umjetnika. Ovime je završila njena osmogodišnja povijest, na koji će način ona biti valorizirana i koje će mjesto dobiti, tek ćemo vidjeti. Kroz izložbeni prostor u Čanićevoj 6 prošli su umjetnici raznih generacija, od starijih, osobito u početku, do neafirmiranih mladih, a i sama galerija tijekom godina je evoluirala iz spontane, pomalo neformalne priče pokretane isključivo entuzijazmom, do svojevrsne institucije u malom, opet pokretane entuzijazmom.

Samo zatvaranje galerije Križić Roban nema nikakve tragične obrise, i moglo bi se reći kako ona jednostavno nestaje sa scene jednako kako je i nastala. Krajem devedesetih, Nenad Roban, poznati dizajner autorskog nakita, izradio je jednu seriju koju je bračni par htio izložiti. Budući da je serija bila na neki način subverzivna u konceptu, i lišena većine konotacija koje nakit obično ima, Sandra Križić Roban i Nenad Roban dugo su razmišljali o tome koji bi bio odgovarajući prostor za predstaviti ju.

«Nijedan prostor u Zagrebu nije nam se činio dovoljno 'sirovim' i 'surovim' da bi to tamo moglo korespondirati, tako da smo se na kraju odlučili za prazan prostor koji smo imali u prizemlju naše kuće. Prostor je bio posve neuređen, preko 25 godina korišten je kao skladište, ali imao je u sebi neke karakteristike za koje nam se učinilo da bi mogle funkcionirati. Nakit je bio izložen na najobičnijoj drvenoj dasci jer njegova vrijednost nije bila materijalno odrediva, ona je više bila neka vrsta otvorenog iskaza.»

Na otvaranju su se susreli prijatelji i kolege koji poznaju suvremeni nakit, ali i mnogi sudionici umjetničke i galerijske scene kojima se, kaže Sandra Križić Roban, prostor jako svidio. Iako namjera nije bila lansirati novi izložbeni prostor, već tada su se pojavili prvi prijedlozi, te su uslijedile izložbe Ante Jerkovića i Borisa Cvjetanovića. U početku su se izložbe dogovarale, ili nakon izravnog upita umjetnika koji su pokazivali zanimanje za izlaganje u takvom pomalo off-prostoru, ili tako što je dvoje galerista kontaktiralo one umjetnike čiji rad vole. Sandra Križić Roban kaže kako su oboje tada razmišljali o mogućnosti da se danas obnovi model funkcioniranja nekadašnje Galerije Proširenih medija i Podrooma.

«I Nenad i ja formirali smo se najviše na baštini konceptualnih sedamdesetih i ranih osamdesetih godina. Posjećivali smo događanja u oba ta prostora, a važan nam je bio i kontekst Muzeja, odnosno, bivše Galerije suvremene umjetnosti. Vjerojatno smo se u komunikaciji s umjetnicima uvijek nastojali približiti upravo onima čiji nam je rad bio blizak, iako jedan dio njih nikad i nije izlagao kod nas u galeriji». Bilo bi, dodaje Sandra Križić Roban, pretjerano reći kako je namjera bila isključivo nastaviti tradiciju tih neformalnih prostora, ali smatra kako odabir i način na koji su iskomunicirane sve dosadašnje izložbe možda dovoljno govori. Galerija Križić Roban funkcionira kao neprofitna galerija u privatnom prostoru, što se može činiti neobičnom pojavom, ali donekle sličnih, pa i radikalnijih primjera, bilo je i ranije. Možda je najbolji primjer Mladena Stilinovića, koji i dalje održava izložbe u svom stanu, a slično je radio i Antun Maračić. S druge strane, Galerija se nalazi u nekadašnjem radioničkom prostoru djeda Sandre Križić Roban, i za razliku od privatnih stanova, on je lišen svega intimnog.

Sam protokol posjećivanja izložbi u galeriji bio je pomalo neobičan. Osim u fiksnom radnom vremenu, posjet se mogao dogovoriti telefonom, a vrata dvorišta u Čanićevoj gdje se ona nalazi otvarao bi netko od ukućana. U skladu s tim, i komunikacija galerista i posjetitelja bila je posve spontana.

«Taj predprostor, čistilište, ta inicijacija prije nego se uđe u prostor u kojem se događa neka umjetnost dosta su uobičajeni, iako možda ne za Zagreb. Zbog činjenice da nije na cesti, da se se kroz izlog ne može vidjeti što se unutra nalazi, sasvim sigurno galerija nije privukla jedan dio ljudi koji nisu znali što bi tamo mogli očekivati. Čini se da dio publike ne reagira upravo iz te neizvjesnosti.» U svakom slučaju, takav način komunikacije značio je zgodnu priliku da se galeristi upoznaju s najvećim dijelom svoje publike, te je omogućavao izravan doticaj s posjetiteljima i njihovim komentarima. U posljednjih osam godina Galerija Križić Roban ostvarila je niz suradnji, s Galerijom Miroslav Kraljević, PM-om, udrugom Kontejner, a u njoj su se održale i dvije finalne izložbe Nagrade Radoslav Putar u organizaciji Instituta za suvremenu umjetnost.

Mnogo se toga s vremenom i promijenilo, te Sandra Križić Roban kaže kako je ona neminovno poprimila odrednice svojevrsne institucije. Da bi se opstalo bilo je nužno ući u strukture programskih prijavljivanja i formiranja stručnog vijeća, čime je galerija ipak morala iskliznuti iz početne ambicije odvojenosti od glavnog toka. «Obzirom da smo krenuli iz krajnje privatne situacije, da smo izvrtili velikane naše suvremene umjetnosti poput Jerkovića, Cvjetanovića, Kožarića, Edite Sxchubert koja je u našem prostoru imala zadnju izložbu, te da smo završili s najmlađom generacijom umjetnika, više ne vidim kamo bismo išli dalje».

Osim toga, galerija koja je nastala preuređenjem stare radionice u prizemlju za izložbu nakita Nenada Robana i čije su se izložbe dogovarala izravnim dogovorom, danas funkcionira daleko ozbiljnije nego na početku. To znači i mnogo veću odgovornost, a Sandra Križić Roban misli kako bi nastavak njenog rada zahtijevao da se ona potpuno drugačije formira. Jedna od mogućnosti je svakako bila institucionalizirati galeriju, što podrazumijeva rješavanje čitavog niza pravnih pitanja. U takvom slučaju njeno daljnje održavanje na subvencijama Ministarstva i Grada bilo bi teško, a očekivati privatni kapital ili interes nekog tko bi sponzorirao rad ovako programski zamišljenog prostora galeristima se ne čini izglednim. Razlozi za zatvaranje galerije su privatne prirode. Njeno vođenje zahtijevalo je ulaganje velikog dijela slobodnog vremena Sandre Križić Roban i Nenada Robana, koji oboje rade na drugim mjestima. U kontekstu organiziranja izložbi 1:1, odnosno komunikacijom umjetnika i galerista, stvar se, kažu, možda čini jednostavnom, ali «cijeli taj aparat je daleko složeniji i kad bismo htjeli dalje nastaviti s galerijom morali bismo vjerojatno tražiti druge načine financiranja, daleko aktivnije sudjelovati u produkciji radova, uzeti tehničku opremu koja je minimum da bi jedna takva galerija danas mogla funkcionirati. Sve je to skupa neizvjesno i zahtijeva puno energije. Jednostavno više ne možemo funkcionirati paralelno na toliko planova s jednakim intenzitetom». 

Zadnju izložbu u Galeriji Križić Roban imali su Zlatan Pintek i Bianka Flis, a njenim zatvaranjem prije desetak dana Galerija Križić Roban, ako se vlasnici ne predomisle, prestaje postojati. Međutim, u prostor Čanićeve 6 od jeseni će se i dalje moći ući. Krug se, naime, nekako prikladno zatvara – prvu je izložbu u tom prostoru imao Nenad Roban, a u budućnosti će on služiti za stalno izlaganje njegovih radova.

(M.G.)

Pročitajte i ...
Antropomorfi u hodniku
Antropomorfi Danijela Srdareva u Galeriji CEKAO
'Exposé' Srećka Rijetkovića