Porečki annale: Po/sve/mirenja

Ono što možda niste znali, jest da se grad tom svojom manifestacijom može pohvaliti kao najstarijom hrvatskom skupnom godišnjom izložbom suvremene umjetnosti - Porečki annale održava se još od ranih šezdesetih, a ovo je njegovo 47. izdanje. Postavljen u prostoru Istarske sabornice smještene u gradskoj jezgri, Annale i nije pretjerano velika izložba, te je u tom smislu dovoljno reći kako ovogodišnja, čiji je autor Antun Maračić, nudi radove samo četvero umjetnika: Božene Končić Badurine, Željka Jermana, Ivana Kožarića i Vlaste Žanić. Četvorku evidentno ne veže nikakva generacijska pripadnost, većina radova i nije nužno nova, a Maračić na početku predgovora izložbi upozorava kako nije vodio računa ni o nekim drugim mehaničkim odrednicama, poput njihove stilske ili programske pripadnosti.

Tu se može prepoznati svojevrsni odmak od prosjeka kustoskih izložbi, očekivan, ako ne zaboravljamo da je riječ o umjetniku koji se prihvaća takvog posla i prilazi mu iz perspektive umjetnika, s vlastitim dilemama i njemu zanimljivim polazištima. «Želio sam odabrati autore koji će u svom radu imati jednu univerzalnu dimenziju, koji se, dakle, neće baviti nekom dnevnom partikularnošću, kao što je danas prisutna tendencija reflektiranja na neke konkretne socijalne krizne točke ili krizna područja. Bez obzira radi li se o najboljoj namjeri da se takve stvari umjetnošću apostrofiraju, ili čak rješavaju, čini mi se kako se prečesto događa da umjetnost zaglibi u neko drugo područje i napusti svoju suštinu». Maračić govori, dakako, uvjetno.

«Zastranjenja» se odnose samo na ono što jednostavno vidi kao «lošu umjetnost», bez obzira na njene namjere ili trend uz koji se vezala. Temom «Po/sve/mirenja» Maračić se kroz odabrane radove zalaže za umjetnost koja se vraća univerzalnostima, zaobilazeći, kako kaže, sitnice i efemerije. U tom se smislu i Maračićeva misao kako je riječ o umjetnicima koji «tek pomno obrađuju svoj vrt» može čitati dvosmisleno. Tema ovogodišnjeg Porečkog annala je «Po/sve/mirenje», što je zapravo igra riječi koja je autoru izložbe poslužila da obuhvati ono u čemu prepoznaje pomirenje antipodnih kategorija.

«Kad govorim o posvemirenju ne mislim na neku parnasovsku metafiziku, ne mislim na umjetnika koji se digao iznad zemlje odakle promatra svijet s visoka ne mareći za ljudske probleme. Ideja svakog od ovih umjetnika je da polaze itekako sa zemlje, ali iz svog zemaljskog rakursa uspijevaju učiniti svoju umjetnost univerzalnom, zaokružiti svoj vidik daleko iznad tog parternog polazišta.» Za ilustraciju poslužit će rad «Lokve» Ivana Kožarića. Prvi put realiziran 1971. godine, rad je baziran na jednostavnom zahvatu. Riječ je o ogledalima rezanim u nepravilnim formama koje asociraju na ulične lokve. Postavljena na pod, ogledala, međutim, uspostavljaju maksimalnu amplitudu – «od zemlje do neba». Kao takav, načinom na koji djeluje u prostoru, Kožarićev rad doslovno ilustrira ideju izložbe. Sam prostor je Istarska sabornica, bivša crkva s oslikanim baroknim stropom, štukaturama i nišama, ni blizu idealnoj «bijeloj kocki».

Takav intenzitet sadržaja čini ga nezgodnim za postavljanje bilo kakvih izložaka, barem kada je riječ o nekoj klasičnoj izložbi, ali Maračić ga je nastojao uključiti u igru i staviti u odnos s radovima. Kožarićeve «Lokve», primjerice, odražavaju oslikani strop koji je sam u ovom slučaju simulakrum neba, prizemljujući s njega naslikane svece i anđele. Drugi Kožarićev rad uspostavlja centralnu situaciju u prostoru izložbe, s velikom hrpom smeća kakve je Kožarć u mnogo navrata uključivao u svoje radove. Rad je oponentan zadatom prostoru i sadržaju Istarske sabornice - za razliku od spomenutih «Lokvi», koje spuštaju sliku stropa, hrpa smeća čak semantički oponira «nebeskoj» sceni iznad.

U središnjem dijelu ispred apside sabornice nalazi se veliki ekran na kojem je projekcija rada Vlaste Žanić. Videorad pod naslovom «Mir s vama» prikazuje sekvence iz misnog crkvenog obreda gdje se sudionici međusobno rukuju u znaku oprosta, pomirenja i povezivanja. U petlji se izmjenjuju sekvence iz nekoliko crkvenih ambijenata. Rad pak korespondira s ambijentom u kojem je izložen, a koji je i sam nekad bio crkva, ali je svojom temom pomirenja, komunikacije i ovezivanja, amblematičan i za cijelu izložbu.

Rad Božene Končić Bardurine proizašao je iz njenog performansa održanog prije nekoliko mjeseci u Domu HDLU-a u Zagrebu, znakovitog naslova «Connected». Tada je umjetnica uz zaobljeni zid galerije postavila 40 ljudi koji su mirno stajali zatvorenih očiju, dok su se pojedinačno posjetitelji suočavali s njima ulazeći u prostor jedan po jedan. «To je bio snažan rad i mnogi posjetitelji nisu izdržali taj susret iako nije bilo dvosmjernog vizualnog kontakta između njih i ljudi koji su unutra stajali. Svaki od tih ljudi zatvorenih očiju emanirao je svoju unutrašnjost, što je bilo nepodnošljivo za mnoge.» Važno je reći kako je riječ je o ljudima koji su često angažirani kao statisti u filmskim i televizijskim produkcijama. U performansu su također uzeti kao profesionalci, no za razliku od televizije ili filma, njihov angažman u ovom radu nije bio da glume nekog drugog, nego da izlože njihovu vlastitu prisutnost. U Poreču je taj performans iskorišten u jednom segmentu. Umjesto dokumentacije performansa, na ekranu pred samim ulazom u izložbeni prostor u razmacima od deset sekundi izmjenjuju se portreti sudionika  koje je snimio Boris Cvjetanović.

Tu je također i Željko Jerman, s radovima koji su bili pokazani na njegovoj prošlogodišnjoj posthumnoj samostalnoj izložbi «Introspektiva» također u prostoru HDLU-a. Riječ je o radovima nastalim u posljednje tri godine, na kojima Jerman u svojoj karakterističnoj maniri radi izravno rukama ili nekim drugim alatom na papiru nanoseći kemikalije. Takvo Jermanovo slikarstvo ima izvorište u fotografiji, odnosno u postupku koji zaobilazi kameru i tamnu komoru, djelujući izravno na podlogu fotopapira. «Naravno, ako poznajemo njegov opus znamo da se radi o dubinskom kopanju po vlastitoj nutrini, silaženju u samog sebe, vizualizaciji vlastite unutrašnje prostornosti, vlastitog, individualnog mikrosvemira».

47. Porečki annale s naslovom “Po/sve/mirenja” trajat će do 8. rujna 2007., a zanimljivo je da za naredne izložbe već postoji plan unaprijed nekoliko godina. Nakon Antuna Maračića, inače ravnatelja Umjetničke galerije u Dubrovniku, svoje će koncepcije realizirati Tihomir Milovac iz Muzeja suvremenene umjetnosti u Zagrebu, voditelj Art radionice Lazareti Slaven Tolj, i direktor riječkog MMSU-a Branko Franceschi. 

(M.G.)

Pročitajte i ...
Damir Sokić – HDLU je počeo funkcionirati kao 'tajno društvo'!
Je li HDLU 'tajno društvo'?
Nevidljive galerije Željka Kipkea
Željko Kipke i 'nevidljivi' MSU
Osim zidina, razgledajte u Dubrovniku i američku grafiku
Američka grafika u Dubrovniku
Nehotični i slični radovi - Antun Maračić
Anto Jerković potpisuje sve što je plavo
Retrospektiva Ante Jerkovića u Umjetničkom paviljonu
Izložba Pabla Picassa ipak otvorena u Dubrovniku