Devet i pol Mangelosa

Tada mu se počinju priređivati samostalne izložbe u inozemstvu, a djela su mu u međuvremenu ušla u kolekcije uglednih svjetskih muzeja, kao što su one Centra Georges Pompidou, njujorške MoMa-e i Tate Moderna u Londonu. Kod nas je, pak, njegov opus, nesrazmjerno važnosti i utjecajnosti, ostao relativno nevidljiv. Više objavljenih publikacija, kao što su povijesno važan katalog izložbe grupe Gorgona, koju je sedamdesetih priredila Nena Dimitrijević, ili katalog Mangelosove retrospektive u Muzeju suvremene umjetnosti autorice Branke Stipančić, nudi dragocjen uvid u njegov rad. U povodu retrospektive održane u Portu i Grazu 2003., te u Barceloni i Kasselu godinu dana kasnije, izdan je još jedan opsežan katalog, tiskan na njemačkom i španjolskom jeziku.

Nedavno objavljena monografija Mangelosa sa spomenutom putujućom retrospektivom dijeli autoricu i naslov. Knjigu je uredila povjesničarka umjetnosti Branka Stipančić, uz čije su tekstove kao dodatak objavljeni i tekstovi nekoliko drugih autora kojima se rasvjetljavaju različiti aspekti mangelosovog djela i ličnosti. Naslov '9 ½ Mangelosa', zajednički knjizi i izložbama, traži, međutim, složenije tumačenje. Vezan je, naime, uz 'Šidski manifest', tekst izlagan u okviru izložbe u umjetničkom prostoru Podroom 1978. godine, u kojem je Mangelos svoju karijeru projicirao i u budućnost, točno naznačivši i svoju godinu smrti - 1987. Materijalno polazište mu je teorija kako se stanice u ljudskom organizmu promijene svakih sedam godina, te se u jednoj osobi nalaze sadržani subjekti koji se mogu razlikovati i do međusobnih suprotnosti. Time, naime, Mangelos nudi objašnjenja uobičajene diferencijacije između različitih faza pojedinih autora, primjerice, kada se govori o 'dva Marxa, tri Van Gogha' ili 'više Picassa'. Godinu dana ranije, u katalogu izložbe 'Gorgona' također je naveo autobiografske podatke o prvih osam Mangelosa, među kojima smješta naslove ciklusa s kratkim popisom djela.

Zanimljivo je da je Mangelos za života rijetko izlagao. Kao kustos i kritičar Dimitrije Bašičević bio je izuzetno aktivan, a čitavo se vrijeme paralelno sa svojom javnom aktivnošću bavio privatnim eksperimentom kojeg je kasnije nazvao 'noart'. Uvjetno rečeno, eksperiment je bio privatniji i od aktivnosti Gorgone, čiji je član od 1959. Godine 1963. dogovarao je izložbu u njihovom Studiju G, koja na kraju nije realizirana, a publika se s njegovim radom u većoj mjeri upoznaje tek početkom sedamdesetih. Kustosica Biljana Tomić tada ga je uvrstila u izložbu 'Vizualna poezija' u beogradskoj Galeriji 212, čime je njegov rad prvi put smješten u neki razumljiv i uvjetno odgovarajući kontekst, a frekventnije počinje izlagati od izložbe 'Gorgona' u zagrebačkoj Galeriji suvremene umjetnosti, nejčešće u prostorima koje su vodili umjetnici.

'U Zagrebu je sam radio izložbe, ali uglavnom je išao tamo gdje su ga ljudi razumjeli. Bio je povezan s grupom umjetnika oko Podrooma, s Grupom šestorice i njenim članovima Vladom Martekom i Mladenom Stilinovićem, ali i s Petrom Dabcem koji je vodio Tošin atelier. Nalazio je, dakle, mjesta koja nisu tradicionalne galerije, u kojima ga ionako ne bi razumjeli, dok mu u Galeriji suvremene umjetnosti i nije bilo jednostavno izlagati jer je tamo radio kao kustos'. Pojava konceptualne umjetnosti, odnosno takozvane nove umjetničke prakse, i podrška mlađe generacije umjetnika, osigurala mu recepciju u okvirima umjetnički prihvatljivog i otvorila je mogućnost razumijevanja i tumačenja njegovog djela.

'Sedamdesete su prvenstveno bile važne jer se tada upoznao s radom čitave nove generacije inozemnih i domaćih umjetnika koji su također koristili jezik. Mislim d aje među njima našao ljudi koji su ga mogli razumjeti. Uostalom, kao kustos u Galerijama Grada Zagreba pomagao je, primjerice, Grupi šestorice oko njihovih izložbi-akcija na ulici, poznavao je ljude koji su se okupljali oko Podrooma, kamo je dolazio, družio se i razgovarao s njima.'

Tema smrti u ranim je Mangelosovim radovima, 'Pejzažima smrti' i 'Pejzažima rata', u kojima je crnom temperom presvlačio podlogu od geografskih mapa, novinskih papira i drugog tiskanog materijala, imala bitnu ulogu, a provlačila se kao lajtmotiv sve do kraja. Uvođenjem elementa školske tablice, na kojoj najprije počinje ispisivati slova abecede, Mangelos simbolički počinje ispočetka. Princip rada objasnio je kao negiranje slike 'čineći je od riječi', i negiranje riječi 'slikajući je'. Ako bismo čitali značenje tih njegovih malih crteža, kao da je negirao sve što je bilo, kao da je htio zaboraviti. U jednom je trenutku došao do 'tabule rase'. Sa svog tavana izvukao je školsku tablicu i počeo je ispunjavati đačkim rukopisom. Ta se prepoznatljiva estetika, s crnom površinom podijeljenjom crvenim ili bijelim linijama, zadržala, a čak i ako gledamo njegove 'globuse', i oni vuku porijeklo iz 'škole', odnosno učenja, edukacije.

Ponekad suprotno od kritičara Dimitrija Bašičevića, Mangelosov stav prema umjetnosti, u tekstovima i brojnim manifestima sa zavodljivim filozofsko-sociološkim tezama, duboko je ironičan. No iako rezerviran prema slikarstvu, nikad nije odustao od manualnog rada. Ironičan je spram Picassa, kojeg uspoređuje s prethistorijskim čovjekom koji slika u špilji, no i on se sam ponaša poput nekog srednjevjekovnog opata koji tankim kistom ispisuje svoje tekstove. Zadržao se u toj, kako ju sam naziva, ručnoradnoj sferi. Jako je cijenio fotografiju, smatrajući da se radi o civilizacijskom pomaku u odnosu na slikarstvo, ali fotografijom se nije bavio. Možemo to vidjeti kao paradoks, a kada biste njega danas pitali za objašnjenje, jer bilo je tih situacija, rekao bi samo da se radi o nekonzistetnosti njegove ličnosti.

Posebno poglavlje u monografiji dobila je tema datacije Mangelosovih djela, intrigantna ne samo iz praktičnih razloga, jer su mnoga od njih nastajala godinama prije nego što su uopće pokazana, nego i zato što je datiranje, kako unatrag tako i u budućnost, također dio njegovog umjetničkog projekta. Uz glavni tekst Branke Stipančić i napomenu o datacijama kao umjetničkom projektu, u monografiji se nalaze i transkribirani Mangelosovi tekstovi 'manifesta', teza i projekata, i njegov 'Uvod u noart'. Posebno poglavlje o manifestima napisao je vlado Martek, iscrpnu biografiju strastveni rudar po arhivima Darko Šimičić, tu je i intervju koji je s Mangelosom povodom jedne njegove izložbe vodio umjetnik Mladen Stilinović, a svoj 'metaprozni, semipoetski i parafilozofski' spis teoretičar Miško Šuvaković posvetio je samo jednom djelu, 'Tabuli rasi'. Monografiju je objavila zagrebačka izdavačka kuća DAF.

AUDIO VERZIJA

(M.G.)

Pročitajte i ...
Monografija o Dimitriju Bašičeviću Mangelosu