Novi pejzaži Josipa Klarice u Galeriji Badrov

No, čak je i gledajući ga u okviru njegove generacije na neki način izdvojen, drukčiji tip autora. Dijelom se to možda može objasniti činjenicom da je studirao filmsku kameru u Pragu, te ne polazi, kao mnogi istaknuti mu kolege, od reportažne i novinske fotografije, a osim toga u svom je radu strogo usredotočen na zanat, odnosno tehničku vještinu i poznavanje tehnologije fotografiranja u njenim elementarnim vidovima.

Novi Klaričin ciklus pejzaža u Galeriji Badrov, kako će istaknuti i autor predgovora Zvonko Maković, pokazuje ga u tom smislu još jednom kao autora pomalo izvan aktualnog vremena, čiji rad odaje dojam svjesno izabrane anakroničnosti. Posrijedi je serija crnobijelih panoramskih fotografija Maksimira, snimana posljednjih šest godina, koju dosad nije izlagao. Unutar serije Klaričin se rukopis nigdje vidljivo ne mijenja, stilski je potpuno ujednačen, a sam će fotograf reći kako je posrijedi zapravo cjeloživotni stav, oblikovan s trideset godina bavljenja fotografijom. Klarica, naime, pretežno radi dva tradicionalna fotografska žanra – pejzaže i mrtve prirode, kojima se, studirajući ih, posvećuje u potpunosti.

'Kod oba ta žanra riječ je o visoko kontemplativnom stavu, dakle, da biste se bavili njima, morate na neki način doista živjeti asketski, maksimalno reducirati kontakte i biti u potpunosti posvećeni tome što radite'.  Kod pejzaža je, k tome, kaže Klarica, najvažnije dobro poznavati mehanizme prirode, prvenstveno kakvi se procesi i kada događaju u njoj. Za fotografa su tu od ključne važnosti one mijene koje se događaju sa svjetlom, pa često, kao u slučaju izloženih fotografija Maksimira, za snimanje bira puste krajolike u rano jutro, i dugačke ekspozicije.

'Najkvalitetnije promjene u prirodi događaju se rano ujutro, kad sunce transformira noćnu vlagu. Princip je jako jednostavan, no svakako morate poznavati to što radite, jednako fotografsku tehnologiju kao i ono što fotografirate. Uvijek sam imao sklonost prema prirodi i prirodnim pojavama i procesima, vrlo neposrednu, a ne samo u estetskom smislu kao u ovom slučaju.'

Bitne komponente na koje se Klarica koncentrira u prirodi su, dakle, svjetlost i vrijeme, a prilagođava im se, sasvim jednostavno, osjećajem za vrijeme i dužinu trajanja izloženosti fotografskog materijala svjetlu, koji je osnovni problem i u najelementarnijem procesu fotografiranja. Za primjer će uzeti istraživanja s camerom obscurom, koju također često koristi u svom radu. 'Kada radite camerom obscurom, može vam se dogoditi situacija da ujutro procijenite kako će vam ekspozicija morati trajati sat i 45 minuta. Za pola sata, međutim, izlazi sunce, i onda shvatite da je zapravo potrebno svega 30 minuta. Tu morate upotrijebiti osjećaj za fotografski materijal, te u skladu s tim skraćivati ili prilagođavati njegovu izloženost svjetlu.'

Klarica, naime, kao umjetnički fotograf izučava povijest fotografskih tehnika i fotokemijske procese, te je na svojim autorskim izložbama prezentirao rekonstrukcije nekoliko starih fotografskih postupaka. Iskustvo s njima mu je bitno, a iako tehnološki reduciran postupak camere obscure nije korišten kod novih pejzaža, i kod njih je posegnuo u tehnološku prošlost. Fotografije su napravljene aparatom koji izradio jedan mehaničar iz Češke, dakle nije kupljen, ali jest replika modela klasičnog fotoaparata s početka prošlog stoljeća. Fotografska izložba 'Novi pejzaži' Josipa Klarice ostaje otvorenom u Galeriji Badrov do 09.02.2008.

(M.G.)