Retrospektiva Vlade Marteka: svako uzimanje pisaljke u ruku je čin poštenja!

Sažeto, Martek je umjetnik-pjesnik, iz čega se podrazumijeva barem dodirivanje obiju disciplina, ali na način koji je u osnovi ipak mnogo kompleksniji od toga. Postkonceptualni je umjetnik, od sredine sedamdesetih pripadnik Grupe šestorice, a s diplomom iz filozofije i komparativne književnosti u radno je vrijeme i knjižničar u Knjižnici Dubrava. U svojim vlastitim terminima, Martek je ponekad predpjesnik ili postpjesnik, onda kada o poeziji, koju ionako nitko ne čita, misli kao o procesu, dovodi ju u pitanje i odgađa, vraćajući ju na materijalne pretpostavke njezinog stvaranja. S likovne strane čini slično, ovog puta kao pjesnik koji je prodro u likovnost nezadovoljan mogućnostima matičnog medija.

Kroz tridesetak je godina radio skulpture, slike, umjetničke akcije, grafite, agitirao je za čitanje raznih pjesnika, povremeno i protiv države, te čvrsto vjeruje u mogućnost da se umjetnošću društvo i ljudi mogu mijenjati, pa makar malim koracima, da je etika ispred estetike, jer, ako se poslužimo njegovim zapisima, «estetika ne djeluje na savjest» i jer je «svako uzimanje pisaljke u ruku čin poštenja».

Izložbu, otvorenu u Gliptoteci HAZU, potpisuje povjesničar umjetnosti i kustos Moderne Galerije Zdenko Rus, koji iza sebe kao autor ima i retrospektive dvojice umjetnikovih prijatelja i kolega iz Grupe šestorice, Željka Jermana i Borisa Demura. Za izložbu pripremanu tri godine odabrano je više od 500 radova, što može zvučati mnogo, ali po Martekovoj računici riječ je o tek o malom dijelu, od ukupno njih 7000 izlaganih ili neizlaganih, te oko 2000 pjesama u samizdatima, zbirkama i ladicama. Njihov broj, kaže, Martek, ne govori samo o aspektu akcionizma karakterističnom za njegov rad, nego općenito o načinu na koji je takva inflacija radova ugrađena u srž njegove poetike ustrajnog 'izmicanja umjetnosti'.

«Zato sam kažem kako nisam pjesnik nego predpjesnik, nisam umjetnik nego predumjetnik. Rastajem se od umjetnosti kao što se i Beckett rastao od umjetnosti, ali je ipak u tome ostvario svoj opus, pa je i ovaj moj konceptualni način rastanka rezultirao upravo velikim brojem radova. Naravno, najveći njihov dio su mali formati poput A4, što je za konceptualu važilo gotovo kao zakon, no htio sam reći da ovakvom količinom radova bacamo svjetlo na činjenicu da dekonstrukcijom umjetnosti nju nužno ne ubijam, nego ju razvlačim i odgađam, te od toga radim poruku».

Od samog početka Martekov rad vezan je uz shvaćanje i kritiku jezika, u čemu sedamdesetih, u okvirima konceptualizma, nikako nije izdvojen od ostalih umjetnika svoje generacije. Međutim, sam često naglašava kako je njegova pozicija drugačija utoliko što je njegov matični medij poezija. «Važno mi je bilo da svoju poeziju, i uzmak u predpoeziju, vežem uz sudbinu jezika. Jezik je potrošen i zloupotrijebljen, ali ipak ga koristim kao neku vrstu zadnjeg uzmaka ili zadnjeg oružja». Gledajući radove nastale posljednjih tridesetak godina, kaže kako je njegova umjetnost zapravo čitavo vrijeme razgovor o umjetnosti, odnosno pisanje o njoj. Njega pak određuje idealizam, unatoč frustracijama i unatoč svijesti o 'porazu' umjetnosti. «Iza svih mojih radova krije se nagovor – mijenjaj sebe, odupri se religiji, školi, roditeljima, budi čovjek koji će sam odlučiti o svom pravom ili krivom putu! Uzbuđuje me želja da mlade ljude, koji se već instinktivno bore protiv autoriteta, svojom umjetnošću ohrabrim da postanu 'svoji', dajući im elemente pomoću kojih mogu izgraditi svoju vlastitu pobunu, svoj kriticizam».

Među mlađom generacijom Martek cijeni upravo takve autore, ali posebno one za koje smatra da su izbjegli 'klopci tehnologije'. Kritika, međutim, nije upućena upotrebi tehnologije kao takvoj. Martek inzistira na minimaliziranju sredstava, jer inače forma postaje sadržaj, čime se gubi kritička napetost. Uloga umjetnika po njemu je da stalno bude dežuran na liniji borbe protiv svih vrsta autoriteta - ako nešto ne treba trpjeti, onda je to strahopoštovanje u umjetnosti, a takav stav ima i prema svom radu. «Sviđa mi se kad netko kaže: 'To bih i ja mogao napraviti kao Martek'. To je upravo ono što tražim, jer ne treba klesati u mramoru niti pisati sjajne Krležine dugačke rečenice. Sve ima svoje vrijeme, ali jako je dobro za čovjeka, njegovo vlastito otkupljenje i bistru glavu, da mu rad ne ulijeva strahopoštovanje, nego možda samo poštovanje prema kreaciji drugoga. Tako se divimo Meštroviću, ali ne, primjerice, Ivanu Kožariću. Kožarić nas otvara, on nas gura u avanturu i ohrabruje nas da se ne damo zezati.»

Unatoč nastojanju u dematerijalizaciji djela, sa stavom da je svijet prepun sadržaja i da ga on sam ne treba puniti novima, i Martek je, kao mnogi iz njegove generacije, sredinom osamdesetih započeo i svoju slikarsku epizodu. Danas za taj period kaže kako se radi o odgovornosti prema duhu vremena – nije želio naučiti slikati, nego je radio s odmakom, s onih polazišta koja je usvojio iz doba konceptualizma. «Mislim da bi jako loše govorilo o meni da sam ignorirao zalet slikarstva i pravio se kako ne postoji. Osim toga, kako sam literaran tip, slikarstvo mi je dobro došlo za moju brbljaonicu, i sve su moje slike pune priča, kao stripovi».

Značajna komponenta u Martekovim radovima je humor, vrlo često ono prvo što dopire do publike. S tim u vezi, jedina umjetnikova primjedba autoru izložbe jest da je upravo humor pomalo završio u drugom planu. «Mnogi radovi tog tipa nisu završili na izložbi, zbog čega mi je pomalo žao, jer je autor, čini mi se, želio veći naglasak na slikarstvu. Već sam rekao kako mi je stalo da mladi ljudi moju umjetnost prihvate na način koji je demistificirajući, a humor je jedan od takvih načina». 

Retrospektiva Vlade Marteka, koja traje do 4. travnja 2008. inače je projekt Moderne Galerije, kao i prethodna Demurova čiji je autor također Zdenko Rus, ali realizirana je u prostorima Gliptoteke HAZU. Izložba je postavljena na dva kata, odnosno tri galerije, ugrubo dijeleći tako Martekov opus na dio iz sedamdesetih do početka osamdesetih godina, drugi koji obuhvaća naredna dva desetljeća, i treći koji se proteže do danas.

AUDIO VERZIJA 

(M.G.)

Pročitajte i ...
Gender Check - Velika izložba o 'muškom' i 'ženskom' u umjetnosti Istočne Europe
Bojana Pejić – Zašto ne Istočna Europa?
Urban festival 2009: (U)mjesto granice
Urban festival 2009.
'366 rituala oslobađanja' Igora Grubića
Izložba rituala Igora Grubića
Subjektivni pogledi na Željka Jermana
Ljubljanski ŠKUC izdao publikaciju o Željku Jermanu
Likovnost - godišnji pregled 2008.
Izložba 'Oltari avangarde' - umjetnost svakog čovjeka je sakralna