Stefan Milenković: Dobro sviranje čuje se i na lošem instrumentu

U glazbenom svijetu, u kojem je marketing gotovo jednako bitan kao i umjetnost, takvi glazbenici u pravilu nestaju sa scene, i to s dobrim razlogom. Naime, dok su djeca, privlače pozornost svojom tehničkom vještinom, no, od odraslih se glazbenika očekuje i umjetnička zrelost, do koje "wunderkindi" često ne stignu doći, s obzirom da su se, umjesto razvoju osobnosti, previše posvetili preranim karijerama.

Jedan od rijetkih umjetnika koji je nadišao taj problem srpski je violinist Stefan Milenković. Naša ga se publika dobro sjeća iz vremena kad je, još kao desetogodišnjak, nastupao sa Zagrebačkim solistima i Zagrebačkom filharmonijom. U to je vrijeme svirao i pred najvećim svjetskim uglednicima, u rasponu od Reagana i Gorbačova do Ivana Pavla II. A onda je Milenković na neko vrijeme nestao, da bi se potom opet pojavio, ali kao odrastao i vrlo zanimljiv umjetnik. Premda danas živi u Sjedinjenim Državama, u Hrvatskoj posljednjih godina vrlo često nastupa. Tako je, samo u ovoj sezoni, u Zagrebu već predstavio svoj projekt "Transgresije sarabande", te sudjelovao u programu Zagrebačkog međunarodnog festivala komorne glazbe. U petak, 20. veljače 2009. ponovno surađuje sa Zagrebačkom filharmonijom, s kojom će, zajedno sa svojom suprugom, violončelisticom Ani Aznavoorian, izvesti Brahmsov "Dvostruki koncert za violinu, violončelo i orkestar u a-molu". Samo dva dana kasnije, 22. veljače 2009., čeka ga u Varaždinu i nastup s Varaždinskim komornim orkestrom, i to u dvostrukoj ulozi solista i umjetničkog voditelja.

Već je iz ovih podataka razvidno da se Milenković bavi vrlo širokim repertoarom, koji obuhvaća solističku, komornu i koncertantnu literaturu. Violinisti njegovog međunarodnog ranga mogu si, doduše, priuštiti da sasvim dobro žive izvodeći uvijek dva-tri ista djela uz orkestar, no, to je linija manjeg otpora kojoj Milenković, kako sâm tvrdi, nije nimalo sklon, jer se glazbom bavio upravo zato što u njoj još uvijek nalazi stvari koje su mu nove i zanimljive.

Upravo se Stefan Milenković na posljednjem Zagrebačkom međunarodnom festivalu komorne glazbe istaknuo kao jedan od najzanimljivijih sudionika. Taj dio njegovog repertoara također se nadovezuje na "liniju većeg otpora", jer, za razliku od solističkih djela, u kojima vodi glavnu riječ, u komornoj glazbi treba postići višu razinu suglasja s drugim glazbenicima. On smatra da je komorna glazba veći izazov, jer pretpostavlja veću odgovornost i prema sebi i prema drugima, a upravo zbog toga tvrdi da nema velikog umjetnika koji nije bio i dobar komorni glazbenik.

Prijelomnim trenutkom u svojoj violinističkoj karijeri Milenković smatra ono razdoblje života kada je postalo jasno da se više ne može živjeti na lovorikama statusa "čuda od djeteta". Naime, tada je počeo vježbati još više nego ranije, te krenuo na međunarodna natjecanja, kako bi se okušao u konkurenciji odraslih. Ta natjecanja, a Milenković ih je u jednom periodu od dvije godine odradio čak deset, donose, između ostalog, izniman i fizički i psihički stres. S njime se glazbenici nose na različite načine, a Milenković se u tom smislu odlučio za pomalo neočekivanu opciju. Naime, počeo je trenirati kick box, potom je prešao na jednu rusku borilačku vještinu, a danas u slobodno vrijeme skače padobranom.

S obzirom na svoju međunarodnu karijeru, koja nije samo solistička, nego i pedagoška, Milenković ima priliku upoznati glazbenike iz čitavog svijeta. Pritom je evidentno da zapadno tržište posljednjih godina sve više preplavljuju azijski glazbenici. Europska publika, a još više i kritika, prema njima je često prilično suzdržana, no, Milenković smatra da je to prije svega rezultat neupućenosti i predrasuda. On tako navodi da, primjerice, u Koreji sada ima najviše dobrih violinista, pri čemu je apsolutno netočno da je riječ o glazbenicima koji sviraju dobro, ali bez emocija.

Još jedna od uobičajenih predrasuda vezanih uz violiniste je ona o njihovim instrumentima. Premda je Stefan Milenković imao priliku svirati i na nekim vrlo vrijednim starim violinama, danas uglavnom nastupa s novim instrumentom, kojeg je upravo za njega izradio njegov svekar, čikaški graditelj Peter Aznavoorian. Iako razvikane violine, poput onih Stradivarijevih, ne želi potcjenjivati, Milenković smatra da sâm instrument ipak nije presudan, jer je važnije da se dobro svira, što će se čuti i na lošem instrumentu. Što se pak tiče vrhunskih glazbala, kaže da treba biti oprezan, jer dobra violina čini dobre stvari boljima, ali loše čini još gorima, jer se na njoj sve čuje.

Stefana Milenkovića možete uživo čuti u Lisinskom 20. veljače 2009. u 19:30, a, ako ste raspoloženi za kulturan izlet, možete i 22. veljače 2009. u Varaždin, u kojem, u tamošnjoj katedrali, nastupa s Varaždinskim komornim orkestrom. Promaknu li vam, pak, oba ova koncerta, ne očajavajte – ovog glazbenika već na ljeto čeka i nova turneja po Hrvatskoj.

AUDIO VERZIJA

(T.M.)

Pročitajte i ...
Stefan Milenković ponovo u Zagrebu