Civilno društvo u Hrvatskoj treba poraditi samo na sebi

Jedan od ključnih među njima jest ideja civilnog društva, na koju će se svi rado pozivati kao na temeljnu vrednotu demokratskog poretka. I dok je logično da se na tom području Hrvatska u doba tuđmanizma prilično sporo razvijala, zabrinjava što je napredak institucija civilnog društva nakon 2000., kada je stvorena nešto povoljnija politička klima, i dalje prilično spor. Evidentno je, naime, da tek gotovo zanemariv broj građana aktivno sudjeluje u udrugama, prema kojima, općenito uzevši, još uvijek postoji određena doza nepovjerenja, donekle proizašla i iz nedostatne informiranosti.

Sve navedeno su više-manje paušalne ocjene, koje, međutim, velikim dijelom potvrđuje veliko istraživanje koje su predvodili Gojko Bežovan i Siniša Zrinščak, profesori socijalne politike na zagrebačkom Pravnom fakultetu. Riječ je o dijelu velikog međunarodnog projekta istraživanja indeksa civilnog društva u šezdesetak zemalja, kojeg je koordinirao Svjetski savez za građansku participaciju CIVICUS, čiji su rezultati ovih dana objavljeni u knjizi "Civilno društvo u Hrvatskoj".

Prije svake daljnje rasprave o ovoj temi, postavlja se temeljno pitanje: što uopće podrazumijevamo pod pojmom civilnog društva. Siniša Zrinščak u tom smislu navodi kako su autori knjige koristili radnu definiciju, prema kojoj je riječ o "prostoru između obitelji, države i tržišta". Tu nije kraj terminološkim dvojbama, koje postoje i oko još jednog ključnog pojma – onoga što se kolokvijalno naziva nevladinim udrugama, ali se u ovoj knjizi spominje kao organizacije civilnog društva. Zrinščak pritom ističe kako je "nevladina udruga" pleonazam, jer, prema važećim propisima, Vlada ne može osnivati udruge, pa su tako, već po svojoj definiciji, sve udruge nevladine. "Organizacije civilnog društva" su, osim toga, širi pojam, koji obuhvaća udruge, ali i razne druge institucije, zaklade i neorganizirane inicijative građana, koje su također dijelom civilnog društva.

Sâmo istraživanje provedeno je u šest hrvatskih regija, i to kroz intervjue s građanima i dionicima civilnoga društva, te analizu pisanja šest tiskanih medija. Pritom je središnje mjesto zauzelo propitivanje nekoliko aspekata bitnih za ovu temu: strukturu i vrijednosti civilnog društva, zakonodavni i politički okvir, te utjecaj na one koji donose odluke. Usporedbom s rezultatima dobivenima u drugim srednjoeuropskim zemljama došlo se do zaključka kako je civilno društvo u Hrvatskoj došlo do istog stupnja razvoja kao i ono u, recimo, Mađarskoj, Poljskoj i Češkoj, a u nekim je segmentima i bitno naprednije od onoga u Bugarskoj ili Rumunjskoj. No, to ne znači da imamo previše razloga za slavlje, jer sa svim tim zemljama dijelimo i nezanemarive probleme, koji se prije svega odnose na okvir i utjecaj civilnoga društva.

Kad je riječ o institucionalnom okviru, on zaista jest bitno poboljšan u odnosu na razdoblje prije 2000. godine, ali Siniša Zrinščak naglašava kako ipak nije sve samo u formi. Naime, "u posljednje četiri godine okvir je i dalje povoljan, ali se može prigovoriti da civilno društvo nije prioritet, pa se čak niti ne spominje u programu Vlade, što znači da se ne percipira kao bitan razvojni problem Hrvatske, iako on to jest". U takvim okolnostima, u kojima vlast ne sputava, ali niti ne podržava institucije civilnog društva, logično je da je njihov utjecaj vrlo ograničen, posebice u kreiranju nekih politika i participacije u vlasti.

Uzroci tog problema ne leže, međutim, samo u pasivnosti vlasti, nego i u strukturi cjelokupnog društva. Hrvatsko je društvo, naime, vrlo tradicionalno i funkcionira na principu malih rodbinskih zajednica. Zbog toga se akcije građana najčešće događaju u nekom užem lokalitetu, što ima određenih potencijala, ali je pitanje kako ih mobilizirati. Jer, građani su voljni participirati, ali samo ako je akcija jasna i dobro definirana, te ne pobuđuje sumnje u javnosti.

Činjenica da je broj građana koji aktivno djeluju u organizacijama civilnog društva vrlo malen i ne treba previše zabrinjavati. Naime, postoje i mnogi oblici neformalnog doprinosa, a, k tome, puno je bitnije hoće li neki projekti pokrenuti veće skupine građana na, recimo, prosvjede i druge akcije, nego koliko ljudi sudjeluje u udrugama koje takve akcije organiziraju. Ipak, i dalje postoji problem nepovjerenja građana prema udrugama, za što su nerijetko i one sâme krive. Organizacije civilnog društva pate od sličnih problema kao i čitavo društvo – primjerice, bilo je primjera korupcije, što je imalo negativan odjek. Tu su i problemi transparentnosti rada, ali i međusobne suradnje udruga i stvaranja krovnih organizacija u svrhu postizanja reprezentativnosti na nacionalnoj, pa i europskoj razini. Prema Siniši Zrinščaku, "upravo su to primjeri u kojima organizacije civilnog društva trebaju poraditi prije svega sâme na sebi, ukoliko žele biti vjerodostojnim društvenim i političkim čimbenikom".

Dakle, iako pomaka u razvoju civilnoga društva definitivno ima, njima ipak malo tko može biti zadovoljan, jer je svijest o društvenoj odgovornosti svakog pojedinca i izvan okvira obitelji, države i tržišta još uvijek u povojima. Studija "Civilno društvo u Hrvatskoj" u tom je smislu poticajno štivo, koje ne samo temeljito analizira postojeće stanje, nego predstavlja i značaj putokaz prema vrijednostima kojima trebamo težiti.

AUDIO VERZIJA

(T.M.)

Pročitajte i ...
Vodič o civilnom društvu