Ideja otpora i kultura života kao glavno nasljeđe 1968.

Mutacija prošle godine pokrenutih Filmskih mutacija festival je trajno promjenjive forme, pa se ovoga puta pojavljuje u obliku posvećenom studentskoj pobuni 1968. koju će pokušati, 40. obljetnice radi, prezentirati i kritički obraditi filmom i teorijom. Pod punim naslovom «Od kada imamo 'svoje' države revolucija nije na vidiku» okrugli je stol u KIC-u okupio stručnjake koji se bave 1968. i njezinim možda i upitnim nasljeđem, ali i sudionike događanja u Beogradu, Sarajevu, Zagrebu. Među njima neki još uvijek žive revoluciju, neki o njoj i dalje maštaju dok su se treći pomirili da se revolucija danas drukčije zove i da je nerijetko, baš kao i sam festival, korporativno sufinancirana.

Među onima koji se upisuju u šezdesetosmaške nostalgičare je i dramski pisac Slobodan Šnajder, čiji je zaključak da «Jugoslavija i države sljednice nikad, ni prije ni poslije, nisu bile tako sinkrone sa svjetskim zbivanjima kao 1968.» ostao kao materijal za naslov nakon dvosatnog teorijsko-pripovjedno-autobiografskog skupa. Naime, pred ljeto te godine najprije i najžešće u Beogradu su se pobunili studenti, uglavnom zato što je na njihov spontani prosvjed reagirala tadašnja milicija upotrebom brutalne sile. Ugledali su se pritom na puno snažnije događaje u Europi, ponajprije u Parizu, gdje su studentski nemiri i zaposjedanje sveučilišta izazvali kaos toliko ozbiljan da je pred njim na dan ili dva pobjegao i Charles de Gaulle, jedan od pobjednika Drugog svjetskog rata.

Na europske, ali i na beogradske studente ugledali su se i zagrebački, gdje je sveučilište također bilo pod opsadom, iako su zagrebačke nemire u povijesnoj perspektivi, nimalo slučajno i nimalo nedirigirano, zasjenili slični skupovi, i sukobi, samo tri godine kasnije. Zato je i jedno od osnovnih, iako neizgovorenih, identifikacijskih pitanja u Hrvatskoj upravo to je li važnija 1968. ili 1971. Slobodan Šnajder na to više ne mora odgovarati, jer tvrdi «Većina nas je htjela socijalizam, ali socijalizam na koji nam je ukazao Praxis. S njima smo studirali glavne papire tog socijalizma, i shvatili da su papiri prilično u redu, ali da je praksa jako daleko od toga. Osim toga, u to vrijeme naši kolege u cijeloj Europi govorili su istu riječ: samoupravljanje, i zaista su mislili da smo mi tada, bili naprednije društvo od njihovih.»

Filozofi okupljeni oko časopisa Praxis i pripadajuće «škole» u Zagrebu su generirali jedan dio studentske pobune, barem onaj njezin pametniji dio, koji se nadahnjivao lijevim idejama nešto čišćim od onoga u što su se one pretvorile u tadašnjoj Jugoslaviji. Jedan od sudionika 1968.,  bio je i filmski redatelj Želimir Žilnik, koji je kasnije otkrio na vlastitom primjeru što znači represija režima. Iako je studentska pobuna inicirana lijevim idejama, tvrdi on u pokušaju da objasni razloge brze propasti 68. na ovim prostorima, tadašnja politička klasa nije našla moralnu snagu da u dijalog uđe pa je krenula u represiju i restaljinizaciju. Poticaj joj je bila okupacija Čehoslovačke samo par mjeseci nakon studentskih nemira, koja je bila «praktično kopanje groba nad utopijom ili mogućnošću da se uopće razgovara o utopiji socijalizma».

O tome koliko je okupacija Čehoslovačke ohladila i lijeve studente i njihove simpatizere diljem Europe, nije bilo puno govora na okruglom stolu pod naslovom «Od kada imamo 'svoje' države revolucija nije na vidiku». Ali, ni ovdašnji pokreti mitskog ljeta '68. nisu bili monolitni. Beogradski sociolog Nebojša Popov navodi što se događalo nakon studentskih nemira u Jugoslaviji: «U represiji je važnu ulogu imao i aparat vlasti, ali i oni dijelovi pokreta koji su se pozivali na nacionalne interese i ideologiju, koji su se pojavili već u prvim danima lipnja 1968.»

Nastala iz želje za boljim svijetom, '68. je postala i način da se iskažu i glasovi koji nisu nužno slijedili lijevu ideju, tako da Šnajderova definicija «generacije koja se poželjela ponovno roditi» ne vrijedi za sve. Neki su naime, cijelo vrijeme znali kakvi su se rodili, samo što to nisu mogli pokazati. Hrvatsko proljeće 1971., osim toga, vodili su gotovo isti studenti koji su sudjelovali u 1968. samo šutke ili čak i pristajući na retoriku koju će ubrzo promijeniti. Bitno drukčije nije bilo ni u Europi, jer u studentskim nemirima sudjelovali su mnogi koji ili nisu do kraja shvaćali čega su dio, ili su jednostavno voljeli gužvu. Ipak, nasljeđe te mitske godine danas je, četiri desetljeća kasnije, teško ne vidjeti, iako s evaluacijom tog nasljeđa ne stoji sve tako jednostavno. Slobodanu Šnajderu, lako je nabrojati što ostaje od potisnutog svijeta koji se ne da tako lako potisnuti»: najprije su to želja za zajedništvom, ali i feminizam u svim varijantama, jer «žena u Europi gotovo da postoji svojom voljom kao biće».

Teoretičarka književnosti Andrea Zlatar znakovito je bila jedina žena za okruglim stolom, i tek jedna od dvoje sudionika koji nisu izravno osjetili 1968.. Za nju je nasljeđe godine kojoj je posvećen Subversive film festival kulturno, ali u širem smislu – kao način života. Pritom misli na kulturnu '68.  koja se pretočila u vrstu življena privatnih sloboda, emancipatorskih pokreta koji su bili rodno mjesto feminizma, ekologije, queer teorije… svih onih koje su kasnije kritizirali kao načine depolitizacije. Najmlađi sudionik okruglog stola «Od kada imamo 'svoje' države revolucija nije na vidiku», kojim je prije službenog početka počeo Subversive film festival posvećen 1968., bio je teoretičar Petar Milat. Možda baš zato sumirao je studentski pokret tako da mu je uglavnom pobrojao nedostatke. U nekadašnjem jugoslavenskom kontekstu to je bila nepripremljenost na suradnju, ili otpor onim strujama koje nisu bile lijeve orijentacije, dok globalno 1968. određuje teorijska zastarjelost u odnosu na neoliberalizam koji će kasnije preuzeti dominaciju koja traje do danas. Također, 1968. je bila fenomen onoga što danas nazivamo NATO područjem svijeta, i nikako, iako se to iz euroatlantskocentrične pozicije može činiti, nije bila baš toliko globalni fenomen. Ipak, i Milat dopušta da je do danas nešto ostalo, a to je revolt kao najvažniji društveni fenomen, jer «tek iz perspektive da je društvo na neki način pobunjeno, se može i mora misliti kako zapravo trebamo živjeti zajedno».

O revoltu će sigurno govoriti i filmovi koje Subversive film festival ima na programu od 18. do 24. svibnja. Također, o revoltu će govoriti i mnogi sljedeći gosti festivala, među kojima je i jedan od članova neke od kasnijih generacija Frakcije Crvene armije ili RAF-a. Koliko će se s njim složiti na primjer Slavoj Žižek, saznajte sami, jer ovaj, prvi u nizu okruglih stolova u sklopu festivala, ionako je bio tek najavni. Treba se samo nadati da 1968. ove godine neće postati nostalgična furka kao nedavno Mozart, iako bi bilo zgodno vidjeti majice na kojima više neće biti Che, nego, recimo, nedavno preminuli praksisovac Milan Kangrga. No, možda je i takva ideja samo učinak romantičnog nasljeđa '68.

AUDIO VERZIJA

(I.R.)

Pročitajte i ...
Marijan Krivak objavio knjigu eseja
Film... politika... subverzija?
Subversive film festival posvećen Kini
Kina u fokusu Subversive Film Festivala
'366 rituala oslobađanja' Igora Grubića
Izložba rituala Igora Grubića
Film - godišnji pregled 2008.
Slavoj Žižek: Intelektualni proizvodi su u svojoj biti komunistički
Sarajevo Film Festival seli iz Sarajeva?
Zeleni pločnici, turisti i filmovi u Sarajevu