Karl-Heinz Dellwo, reformirani terorist

Terorizam je onda, slijedom te definicije, nastavak ideologije drugim sredstvima, a kako živimo u svijetu proklamiranog rata protiv terorizma nije na odmet podsjetiti se dobrih starih vremena šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Tada su teroristi, koje se još može nazivati borcima za slobodu ili praktičnim revolucionarima, imali, koliko god to moglo politički nekorektno zvučati, plemenite ciljeve, koji se nisu svodili na šerijat ili obrezivanje klitorisa. Cilj je bio učiniti svijet boljim mjestom za život svih, a ideologija koja je to trebala učiniti jest Marxov socijalizam. U praksi je to pak podrazumijevalo otmice, pljačke, eksplozije i ubojstva, barem kada je riječ o jednoj od najpoznatijih ljevičarskih skupina, RAF-u, odnosno Frakciji Crvene armije.

Najpoznatiji članovi te skupine, koja je kolokvijalno nazivana i njihovim prezimenima, bili su Andreas Baader i Ulrike Meinhof, inače ugledna novinarka prije svoje terorističko-oslobodilačke karijere. Oni su bili predvodnici prve generacije RAF-a, a kada su tijekom sedamdesetih završili u zatvoru, njihovi nasljednici su odlučili kako ih pod svaku cijenu trebaju osloboditi. Jedan od njih bio je i Karl-Heinz Dellwo, koji je 25. travnja 1975. s još pet suboraca zauzeo njemačku ambasadu u Stockholmu, tražeći puštanje RAF-ovaca iz zatvora, a sve je završilo smrću dvoje talaca i dvoje otmičara. Dellwo je pak osuđen na dvadeset godina zatvora, od čega je više od pola proveo u izolaciji. U Zagreb je stigao na poziv Subversive Film Festivala, čija je tema studentska pobuna 1968. i njene posljedice. Jedna od njih bila je i Delwoovo pridruživanje RAF-u 1973. godine, koje, kako kaže, nije bilo teško realizirati: «Jednostavno sam se raspitao, nakon što sam odlučio pridružiti se borbi. Nije bilo teško naći prave kontakte, no to je samo formalna strana pridruživanja. Pravo pitanje je što se u šezdesetim godinama događalo u cijelom svijetu i u Saveznoj Republici Njemačkoj. Mi smo odrasli u društvo koje je bilo opterećeno nevjerojatnim zločinima, ali o njima se uopće nije govorilo. Zato smo se pitali odakle je došao sav taj fašizam, rasizam i holokaust, te smo odlučili kako ne želimo preuzeti ništa od tog društva, nego sve dovesti u pitanje.»

Iz današnje perspektive mirnog i koliko-toliko lojalnog građanina koji se bavi računalima te vodi malu produkcijsku tvrtku za dokumentarne filmove, Dellwo ističe kako je za razumijevanje tog vremena najvažnije sagledati takozvanu veliku sliku: «Meni se čini da je oružana borba u takvom vremenu, krajem šezdesetih, za određeni dio mladih predstavljala prihvatljivu reakciju. Toga je bilo u mnogim društvima, ali naročito silovito se taj otpor manifestirao u društvima koji u svojoj prošlosti imaju fašizam, kao što su njemačko i talijansko.» Osim spomenutoga, kraj šezdesetih je snažno obilježio i rat u Vijetnamu, te konačno raspadanje posljednjih ostataka kolonijalizma, pa u takvom svijetu nije bilo nezamislivo od pukog pričanja prijeći na djelovanje. Danas je pak situacija drukčija, pa stoga Karl-Heinz Dellwo nije toliko oduševljen idejom obnavljanja RAF-ove vrste borbe, jer smatra da se povijest ne treba ponavljati. Na vrijeme provedeno u zatvoru Dellwo gleda kao na zasluženu kaznu, iako ni sam do kraja nije na čisto s posljedicama svojih dijela, za koja, bez obzira na sve, preuzima odgovornost, ali ne želi do kraja života biti žigosan kao terorist ili ubojica.

Cijela priča o RAF-u jedno je od fascinantnijih poglavlja novije europske povijesti, koje je u međuvremenu postalo i pop-kulturna činjenica, pa je tako prije nekoliko godina u Njemačkoj snimljen i film «Baader», gdje je ovaj terorist mitologiziran do statusa ljevičarskog Jamesa Deana. U stvarnosti je sve to izgledalo drukčije, objašnjava Dellwo: «Slučajnost je u ovoj priči uvijek igrala veliku ulogu. Na dan kada sam iz Njemačke u Švedsku transportirao oružje za napad u Stockholmu u cijeloj državi su na autoputovima postavljene policijske barikade, a ja sam prošao samo pola sata prije toga. Imao sam sreću. Ipak, ne bih htio precjenjivati ulogu slučajnosti, jer mi smo imali jasne namjere i planove, te smo ih i provodili.»

Pitanje je koliko daleko su u budućnost razmišljali RAF-ovci, te jesu li smatrali kako će svojim akcijama doista dovesti do pada kapitalističkog režima ili su bili svjesni da se bore u unaprijed izgubljenom ratu. Dellwo objašnjava kako nitko nije zatvarao oči pred stvarnošću, ali se opet poziva na širi kontekst tog vremena, kada je, prije globalizacije, izgledalo kako se svijet doista može mijenjati suprotno namjerama vladajućih klasa.

U međuvremenu se pokazalo da najuspješnije masovne mobilizacije provode, primjerice, MTV ili World Of Warcraft, dok se prava oružane borbe za bolje sutra preselila ponajviše u akademsku teoriju, koja na prljanje ruku krvlju, ali i bilo čime drugim, gleda podozrivo. Što je od 1968. i RAF-a ostalo nekoliko desetljeća kasnije, najbolje se vidi u činjenici da je spomenuto integrirano u umjetnički festival s korporacijskom pozadinom. Današnje izdanje Karl-Heinza Dellwoa će tako 20. svibnja od 19 sati sudjelovati u diskusiji u RAF-u, a kojoj pak prethodi jednosatni dokumentarac Davida Aronowitscha «Stockholm-75». Dellwo iz 1973. bi vjerojatno uletio na tu tribinu i sve uzeo kao taoce, a moguća spektakularna eksplozija u centru Zagreba bi od Stockhausena ili Baudrillarda u konačnici bila proglašena vrhunskom umjetničkom instalacijom, kao što se dogodilo napadu na Svjetski trgovački centar u New Yorku. Na umu ipak treba imati poznatu Maovu krilaticu kako politička moć proizilazi iz napunjenog pištolja, dok današnji wannabe revolucionari ispaljuju jedino ćorke.

(G.D.)

Pročitajte i ...
Marijan Krivak objavio knjigu eseja
Film... politika... subverzija?
Subversive film festival posvećen Kini
Kina u fokusu Subversive Film Festivala
'366 rituala oslobađanja' Igora Grubića
Izložba rituala Igora Grubića
Film - godišnji pregled 2008.
Slavoj Žižek: Intelektualni proizvodi su u svojoj biti komunistički
Sarajevo Film Festival seli iz Sarajeva?
Zeleni pločnici, turisti i filmovi u Sarajevu