'Dom i svijet' - mukotrpno formiranje Treće naših prostora

No, ono što je karakteristično za diskurs o povijesti, pa dolazio on s nominalno lijeve odnosno desne strane, jest izrazito heteropatrijarhalna, ponekad i vulgarno mačistička perspektiva. Jer, ako se već ljudi ne mogu složiti o tome tko je pobijedio u kojem ratu, te tko je veći zločinac, čini se da postoji konsenzus da se sve to tiče samo i jedino muškaraca. Žene u svim olujama hrvatske nacionalne povijesti većinom igraju sporedne i vrlo tipizirane uloge, pa se iz radikalno feminističke perspektive baš i ne može prepoznati razlika između crnih i crvenih.

Kako se u takvom okruženju izboriti za svoje sjećanje i svoju povijest tema je knjige «Dom i svijet» Renate Jambrešić Kirin, u izdanju Centra za ženske studije. Ona se ženskom kulturom pamćenja bavi duže vrijeme, posredno i kroz svoje znanstvene radove koje piše u Institutu za etnologiju i folkloristiku. U ovoj knjizi pokušala je stvoriti verziju povijesti prostora bivše Jugoslavije iz feminističke perspektive, no i sama ističe kako je to problem, jer se ženama sustavno oduzima povijesni značaj: «Treba vidjeti i kako se udomaćivala ideja feminizma u dvadesetom stoljeću kod nas. To nije bio homogen proces, jer se odrazio i na ženske, katoličke udruge, zastupnice tzv. Heimat-ideologije, ali i na progresivne skupine, koji su naginjale ljevici ili čak anarhizmu.»

Teorijski gledano, partizani i komunisti su imali progresivnije stavove o pravima žena od njihovih protivnika u ratu, koji su žene gledali kroz prizmu katoličke ideologije. No, u praksi i nije bilo nekih velikih razlika, jer je težnja komunističkog režima bila stvoriti žene koje se na poslovima medicinskih sestara i kurirki žrtvuju za viši cilj. Tako je nastao i cijeli podžanr ispovjedne literature bivših partizanki, poput knjige «Tebi, moja Delores» Saše Božović u kojoj autorica piše pismo kćeri koju je izgubila u ratu. Za Renatu Jambrešić Kirin još jedan naslov iz te kategorije je vrlo važan, a to su memoari Marije Balen, egzemplarna priča o životu jedne od prvih i vrlo pravovjernih komunistkinja, u kojima ona opisuje svoje zatvorsko iskustvo u Kraljevini Jugoslaviji.

Nakon raspada Jugoslavije dolazi i do promjene službene ideologije, pa i kada je riječ o ženama. Tuđmanova Hrvatska je konzervativno uređena i određena, a tu promjenu detektira i autorica studije «Dom i svijet»: «Nova politička elita pronalazi uporišta na novim mjestima, teži čak i revalorizaciji NDH, a Bleiburg se pojavljuje kao patetični, viktimološki mit, u kojem žene služe za diskreditiranje ljevice.» To se najbolje može vidjeti u filmovima kao što su «Četverored» i «Duga mračna noć», paradigmatskim predstavnicima nacionalne ideologije u Hrvata, u kojima su partizanke, ali ne i samo one, doslovno prikazane kao poremećena čudovišta. «Svaka politička aktivna žena postaje opasna. Najgora je, dakle, regresija u tom simboličkom prikazu kao i zazor od emancipiranih žena.», smatra Renata Jambrešić Kirin.

Drugi slavni primjer demonizacije žena u hrvatskom društvu jest slučaj «Vještica iz Rija», o čemu u svojoj knjizi «Svijet i dom» detaljno piše u poglavlju naslovljenom «Prognanice u nacionalnom kanonu». Tu se prvenstveno analizira današnji status Dubravke Ugrešić, jedne od 'vještica', u povijestima hrvatske književnosti, čiji su, usput budi rečeno, autori redom muškarci, ali obrađuje i širi kontekst tog skandala, koji Jambrešić Kirin smatra jednom od «najnečasnijih epizoda novije hrvatske povijesti jer su «napadnute intelektualke koje su jedine, u osamdesetim godinama, uspjele steći poziciju Treće, dakle ostvariti feministički ideal žene kao neovisnog entiteta.» Nažalost, žene su danas opet većinom tek Druge, što pokazuje i suha statistika: «U studiji Jasenke Kodrnje o rodnom mapiranju vremena i prostora analiziraju se sadašnji hrvatski leksikoni, te se otkriva kako je među natuknicama 93% onih koje se odnose na muškarce, a žene se spominju oko ženskih bolesti!»

Partizanke, zatočenice Golog otoka i suvremene  hrvatske književnice, koliko god politički i vremenski bile udaljenje, u studiji «Dom i svijet» povezuje jedna tužna istina – a to je ona o diskriminaciji, ponekad i demonizaciji, ali uvijek  brzom  i namjernom zaboravu. Zato u slučaju žena i njihovih prava, a posebice slobode identiteta, i danas vrijedi onaj slavni vic iz kasnog socijalizma u kojem komunisti i nacisti otkrivaju kako su - isti. Slavili 8. mart, i sve što taj datum znači, ili ne.

AUDIO VERZIJA

(G.D.)

Pročitajte i ...
Žene u bespućima povijesne zbiljnosti