Žižek o Staljinu - skoro pa pozitivno

U tom smislu, ne čudi previše što glagol "filozofirati" u razgovornom jeziku ima više negativnih nego pozitivnih konotacija. Kao i svaka generalizacija, i ova je, naravno, uvelike utemeljena na stvarnom stanju stvari. No, ipak postoje filozofi koji se ne uklapaju u takav stereotipan pogled na svoje zvanje, te tako razbijaju uvriježene predrasude o sebi samima.

Školski primjer takve osobnosti je slovenski filozof Slavoj Žižek, čije su knjige i predavanja posljednjih desetak godina hitovi u cijelom svijetu, i to u okvirima daleko širim od onih usko specijaliziranih. Razlog Žižekove popularnosti leži ponajprije u njegovom vrhunskom retoričkom umijeću, pomoću kojeg učinkovito preokreće uobičajene teze o najrazličitijim društvenim pojavama. On će se, doduše, rijetko prikloniti samo jednoj strani u konfliktu oko nekog spornog pitanja. No, već i sama činjenica da će, kao svojevrstan "đavolji odvjetnik", iznositi i teze koje će se unutar "mainstreama" smatrati politički nekorektnima priskrbila mu je epitet kontroverznosti.

Kontroverza je i ono što redovito stvara, ili barem pokušava stvoriti Eurokaz. U tom je smislu bilo posve logično da se Žižeka pozove u Zagreb, kako bi održao prigodno predavanje u sklopu ovogodišnjeg izdanja tog festivala, u cijelosti posvećenog preispitivanju lika i djela Josipa Broza Tita. Na sebi svojstven način, Žižek je donekle prevario organizatore, jer o Titu nije prozborio niti riječi, nego je, umjesto toga, održao predavanje na ne manje kontroverznu temu "Kako je staljinizam spasio čovječnost čovjeka".

Iako je na samom početku svog izlaganja naglasio kako Staljina smatra jednom od najvećih katastrofa koje su zadesile čovječanstvo u dvadesetom stoljeću, Žižek se, i opet u svom stilu, neočekivano obrušio na kritičare staljinizma, zamjerajući im površnost, pa čak i naivnost. Kao primjer, naveo je film "Život drugih", u kojemu istočnonjemački režim jednog pisca počinje pratiti tek kad se jedan ministar zainteresira za njegovu ženu. A, kako ističe Žižek, takvi su režimi uredno pratili sve potencijalno opasne pisce cijelo vrijeme, a ne tek kad bi se privatno zamjerili nekome iz vlasti.

Pozabavio se potom i svima onima koji su pokušavali istaknuti pozitivnu ljudsku stranu čak i najvećih zločinaca, navodeći nekoliko karakterističnih, tek naizgled kontradiktornih primjera. Tako je spomenuo kako je Svetlana Staljina, nakon što je preko Indije emigrirala u Sjedinjene Države, napisala memoare u kojima je prikazala Staljina kao dobrog oca, dok je za sve loše stvari bio kriv Berija. No, deset godina kasnije i Berijin je sin napisao memoare. U njima je, pak, Berija dobar obiteljski čovjek, koji je samo izvršavao Staljinove zapovijedi, dok su pravi staljinisti bili tvrdi tehnokrati, poput Igora Maljenkova. Lanac se i dalje nastavio, jer je nešto kasnije i Maljenkovljev sin objavio svoje memoare. Žižek će na sve to zaključiti kako on svima njima vjeruje, jer ne spori da su zaista svi ti, kako ih naziva, "monstrumi", mogli istovremeno biti i požrtvovni očevi. No, naglašava kako to nije ono što je bitno u raspravi o njima, jer ne umanjuje njihovu odgovornost za zlodjela koja su počinili.

U raspravi o staljinizmu Žižek, nadalje, upozorava na jedan od temeljnih paradoksa tog sustava. Naime, paralelno s nevjerojatnim brutalnostima tog režima zbivalo se i grčevito stvaranje i održavanje privida o skladnom i demokratičnom društvu. A u provođenju te ideje ponekad se dolazilo i do upravo apsurdnih ekstrema. Naime, "ne samo da su neke stvari bile zabranjene, nego je bila zabranjena i sâma zabrana". Konkretno, Žižek smatra da netko tko je kritizirao Staljina u Sovjetskom Savezu sigurno ne bi dobro prošao, ali bi još gore prošao onaj koji bi javno rekao da je zabranjeno kritizirati Staljina.

U svojoj ljubavi prema paradoksima, Žižek u pitanje dovodi i kritičare Staljinovog naglog zaokreta u području umjetničkog djelovanja. Naime, nakon što je prvih postrevolucionarnih godina u Sovjetskom savezu cvala avangarda u svim umjetnostima, 1932. godine Staljin provodi reforme koje su na Zapadu proglašene svojevrsnim "kulturnim termidorom". U roku od par godina proskribirani su svi dotad od režima podržavani avangardni umjetnici, a kao jedini prihvatljiv oblik izražavanja nameće se estetika socijalističkog realizma. No, upravo taj potez Žižek smatra, zapravo, savršeno razložnim. Jer, "ako ima nešto što je bilo apsolutno prihvaćeno u Sovjetskom Savezu, onda je to socijalistički realizam". Naime, "ljudima je bilo dosta blesavih formalističkih, suprematističkih eksperimenata i tražili su nešto u čemu mogu sudjelovati, a Staljin je na to mudro reagirao".

Prema Žižeku, nametanje soc-realizma bilo je odgovor na u kasnim dvadesetim godinama prošlog stoljeća iznimno popularnu ideju biokozmizma, i iz njega proizašlog materijalizma i mehanicizma. Ta je ideja, između ostalog, bila u skladu s eksperimentima koji su željeli dokazati da čovjek ne samo da može, nego i mora funkcionirati kao stroj, kojeg, eto, treba samo još malo izboljšati da bi postao savršenim. U Staljinovom zaokretu od takvih ideja Žižek vidi ono što naziva "spašavanjem čovječnosti čovjeka". Naime, nasuprot ranijeg, lenjinističkog pristupa čovjeku kao objektu, Staljin mu vraća subjektivnost. Nova ideologija socijalističkog realizma pritom se širi na sva područja ljudskog djelovanja, a ne samo umjetnost, a promatranje pojedinca kao subjekta primjenjuje se čak i u, zapravo, posve neljudskim situacijama. Tako je režim "tražio i, koliko god to cinično zvučalo, povratak tradicionalnim oblicima morala". Kao dokaz toj tezi Žižek navodi montirane političke procese, "u kojima se žrtve proglašavalo odgovornima u prisiljavalo ih se na priznavanje krivnje, te ih se, dakle, smatralo autonomnim subjektima, a ne objektima biopolitike".

Naposljetku, nameće se i nezaobilazno pitanje koliko je uopće etički opravdano isticati i pozitivne aspekte staljinizma. To je pitanje, naravno, i danas aktualno, iako možda ne u onoj mjeri u kojoj je bilo bitno za Staljinovog života, kada je taj diktator i na Zapadu imao gorljivih pristaša. Žižek se u svom odgovoru na taj problem poziva na Kanta i njegovu tezu kako u slučaju Francuske revolucije nisu bitni toliko svi užasi koji su se u Francuskoj događali koncem osamnaestog stoljeća, koliko nadahnuće za pozitivne društvene promjene koje je revolucija potaknula diljem Europe. Slična je logika, dakako, primjenjiva i na problem Sovjetskog Saveza u doba staljinizma. Pitanje koje pritom Žižek postavlja jest "mora li svaka etika počivati na takvoj gesti poricanja, odnosno treba li etički entuzijazam podrazumijevati da se nešto ne želi vidjeti, kao da ne postoji", te zaključuje da je odgovor "skoro pozitivan".

Ključna riječ pritom je "skoro". Jer, Žižek ne bi bio Žižek kad bi i na jedno pitanje dao jednoznačan odgovor. No, u tome i jest bît njegove filozofske misli i njene popularnosti diljem svijeta. Naime, Žižeku nisu toliko bitni pravi odgovori, nego prava pitanja. A, jednom kad se ona i postave, valja uvijek biti svjestan kako se svaki problem, pa i onaj propalih totalitarnih režima, treba sagledati s više različitih strana. Pritom ne treba isticati samo jednu od njih. Jer, prava slika može se dobiti samo sagledavanjem fenomena u njegovoj sveukupnosti.

(T.M.)

Pročitajte i ...
Slavoj Žižek: Intelektualni proizvodi su u svojoj biti komunistički
Sarajevo Film Festival seli iz Sarajeva?
Zeleni pločnici, turisti i filmovi u Sarajevu
Sarajevo - grad filma
Sarajevo Film Festival i dalje najznačajniji u regiji
Tribina: Od kada imamo 'svoje' države revolucija nije na vidiku
Ideja otpora i kultura života kao glavno nasljeđe 1968.
Subverzivni festival ugošćuje teroriste!
Ima li krize među pjesnicima?
Grički dijalog: Sve je u krizi, ali ne i poezija?
Odmor od povijesti Bacača sjenki među knjigama
Kako se odmoriti od povijesti?
Fragmenti o postmodernizmu, medijima, politici, Americi i filozofiji
Filozofija - opijum za narod?
Protiv političke korektnosti
Apsurdi političke korektnosti
Objavljen zbornik na Festivalu prvih
Zbornik Društvena odgovornost kapitala
Tomislav Čadež
Tomislav Čadež - liječeni katolik
Eurokaz 'projektom Tito' odgovara na potrebu za sintezom povijesti
Gordana Vnuk
Razgovor sa Želimirom Žilnikom
Želimir Žilnik: Veljko Bulajić je parazit!
Povijest Brijuna u 'Zoni kontakta'
Književnost - godišnji pregled 2007.
Kazalište - godišnji pregled 2007.
Meštrović unuk o 'poremećenom' Meštroviću djedu
Tito od Rusije do Brijuna
Festival novog cirkusa 2008.
Australski Acrobat ponovno u Zagrebu - na Festivalu novog cirkusa
Počinje četvrti Festival novog cirkusa
Festival novog cirkusa posvećen mraku intime
Zločin, seksualnost, rod - teme šestog izdanja festivala Queer Zagreb
Queer Zagreb - najjeftiniji festival s najbogatijim programom
Jan Fabre i 'Another Sleepy Dusty Delta Day' u Zagrebu
'Another Sleepy Dusty Delta Day' Jana Fabrea u Zagrebu
Jesen u Zagrebu
'Majka svih festivala' – predizborni trik ili prava 'Jesen u Zagrebu'?
Sljedeći Eurokaz gledat ćemo na Mirogoju!
Indijski glazbeni mistici u završnici Eurokaza
'No Dice' & 'Toranj loše glazbe'
Toranj loše glazbe na Eurokazu
Eurokazov glazbeni program između loše i bolje glazbe
Siromašno kazalište - The Wooster Group
Čak i kad je prirodno, kazalište ne može imitirati život
Dani satire 2008. - komentar
Legendarni The Wooster Group otvara 22. Eurokaz
Američki, ali ne samo američki Eurokaz
22. Eurokaz: od obavezne lektire do ispitnih produkcija
U agoniji – novo Brezovčevo čitanje Krleže
Krleža na Brezovčev način
Međunarodni fetival malih scena Rijeka 2008.
Eurokaz u milosti Bože Biškupića
Eurokaz živnuo u novom uredu
Zabranjeno kazalište - Dragan Živadinov
Idiot - Ivan Plaziblat
Ana Karić doziva vraga u Teatru &td
Sympathy for the Devil u Teatru &td
Od 'Frigidne utičnice' do queer kulture: jedan korak naprijed, dva nazad
O evoluciji queer kulture u Hrvatskoj
Kuga - Oliver Frljić
Ne kao ja - Via Negativa
The Lastmaker - Goat Island
Sezonu Teatra &TD otvara praizvedba skupine Goat Island
Park - Janosz Sikora
Kome pripada Festival svjetskog kazališta?
Tko stoji iza festivala svjetskog kazališta?
Okrugli stol: smisao umjetnosti i reforme institucija
Velika Montaža Tita
Kučkini sinovi između istine i mita
Ana Lederer
Duško Ljuština
'S više mlijeka, molim' - još jedan ukoričeni blog
Krešimir Rogina o arhitekturi osobno
Objavljen 'Abecedarij arhitekture Krešimira Rogine'
Duhovi Sarajeva - Dejan Radović
Magris na putu prema Nobelu
Usmena povijest homoseksualnosti
Homoseksualnost od Tita do Tuđmana
Metastaze - Boris Svrtan
Metastaze u kazališnoj verziji
Metastaze hrvatske zbilje u Gavelli
Novi festival ženskog stvaralaštva
'Zeleno, zeleno' na zgarištu nesvrstanog prijateljstva
Kazalište Ulysses i u sedmu godinu postojanja ulazi ambiciozno
Slobodan Šnajder
Priit Pärn - dobitnik Animafestove nagrade za životno djelo
Zvonko Maković