Devastacija Zagreba se nastavlja: srušena Planićeva vila na Tuškancu!

Taj ambijent, zajedno s vrijednom arhitektonskom baštinom koja se unutar njega formirala, sve brže erodira. Novi vlasnici kupuju parcele sa starim kućama, te na njihovim mjestima grade takozvane urbane vile, bilo zato što postojeći objekti ne odgovaraju njihovim apetitima, ili zbog toga što smatraju da im se njihova konzervacija i obnova financijski ne isplate.

U relativno kratkom vremenu tako su nestale Drvena vila na Svetom duhu koju su projektirali Drago Ibler i Drago Galić, kao i Vila Grasz u Dudovcu Stanka Horvata. Oba slučaja slična su u tome što su kuće bile preventivno zaštićene, ali im je ta zaštita istekla, što su okretni investitori trenutno iskoristili. Činjenica da Iblerova i Galićeva kuća nije bila niti u zoni zaštićne Povijesno-urbane cjeline Grada Zagreba, njenom je vlasniku omogućila da ju ukloni bez odobrenja konzervatorskih službi.

Ovih je dana nestala još jedna, čiji primjer pokazuje kako niti pozicija unutar Zaštićene zone ne znači mnogo. Vila Valčić na adresi Tuškanac 19. djelo je Stjepana Planića, koji ju je projektirao 1957. Planić je inače bio iznimno produktivan arhitekt, koji je od osnivanja svog ateljea dvadesetih godina, pa do smrti 1980. projektirao oko 700 objekata, među kojima dominiraju upravo projekti obiteljskih kuća, većinom na području Zagreba. Planićev arhiv s nacrtima i cjelokupnom dokumentacijom u obiteljskom je vlasništvu, ali nalazi se pohranjen i na obradi u Institutu za povijest umjetnosti gdje ga vodi arhitektica Ivana Haničar Buljan. Iz istraživanja arhiva proizašla je i velika Planićeva izložba u organizaciji Instituta održana 2003. a nedavno srušena kuća na Tuškancu, kaže Ivana Haničar Buljan, tom je prilikom predstavljena među drugih dvjestotinjak Planićevih projekata.

«Ta kuća», kaže Ivana Haničar Buljan, «pripadala je početku Planićeve zrele faze šezdesetih i sedamdesetih godina, kada je projektirao slobodnostojeće obiteljske kuće, pažljivo situirane na parceli, i u kontaktu s okolinom. Za tu je fazu karakteristična njihova obloga, najčešće od opeke, a istoj fazi, primjerice, pripada i susjedna kuća na adresi Tuškanac 21». Što se tiče njenog značenja u kontekstu Planićevog opusa, ona, kaže Haničar, ona možda i nema antologijsko značenje, ali njena najvažnija vrijednost je uklopljenost u ambijent Tuškanca, koji sustavno nestaje zbog ubrzane izgradnje. «Tuškanac je predio u kojem su se još od historicizma gradili ljetnikovci. Predstavljao je kontakt grada sa zelenilom, izlaz grada prema prirodi, i njegova je vrijednost ambijentalna. Konkretna vila Valčić je na izrazito velikoj parceli, što je interesantno za izgradnju, dok je kuća sama vrlo skromnih dimenzija. Povučena je od ulice, i s njene prednje strane dominirala su visoka stabla i zelenilo koje je bitno pridonosilo čitavom ambijentu».

Bivši direktor Euroherca Dubravko Grgić taj i takav Tuškanac na svojoj parceli ruši već dvije godine, a pitanje opstanka vile Valčić, čiji je prirodni zeleni okvir već bio nestao, pokrenuto je prije godinu dana. Tada je reagirao Gradski zavod za zaštitu spomenika zaključkom kako se na parceli može graditi, ali se pritom Planićeva kuća mora zadržati kao paviljon. U međuvremenu je, međutim, na Grgićevu žalbu odgovorilo Ministarstvo kulture, od kojeg je ipak dobio dozvolu za rušenje. Može se činiti čudnim da dvije nadležne instance daju oprečna mišljenja, ali procedura to ipak, pojašnjava Ivana Haničar Buljan, omogućava. «Budući da se kuća nalazi u zaštićenoj zoni, o svim intervencijama mora dati mišljenje Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture. U ovom slučaju, mišljenje Zavoda bilo je da kuća treba ostati na parceli, a da se ispred nje smije sagraditi novi objekt. Investitor je iskoristio svoje pravo da uloži žalbu, čime je slučaj prešao u nadležnost Ministarstva kulture. Ne znam detalje jer nisam bila osobno uključena, ali pretpostavljam da su u tom periodu utvrđene neke nove činjenice, koje možda govore o tome da kuća nije konstrukcijski stabilna.”

Ruševno stanje i konstrukcijske nestabilnosti, pogađate, prilično su čest 'argument' koji na koncu dovodi do rušenja, što nas vodi do pitanja inicijalne nebrige za, prvenstveno, modernu arhitektonsku baštinu. «To je definitivno problem. Naime, po uputama zavoda za zaštitu, u utvrđivanju vrijednosti kuće ulogu ima i njeno stanje. Upravo zbog toga nerijetko dolazi i do namjerne devastacije od strane vlasnika koji, primjerice, ponekad uklone crijep kako bi kuća kisnula i s vremenom propala» - kaže Haničar Buljan.

Problem je, dakle, i u načinu na koji zaštita organizacijski funkcionira, omogućavajući vlasnicima da budu 'kreativni'. Takozvana preventivna zaštita traje tri godine, nakon čega bi se trebao pokrenuti postupak trajne zaštite. Drvena vila Filipčić na Svetom Duhu, koju su zajednički projektirali Drago Galić i Drago Ibler, takvu je zaštitu imala, ali ju je izgubila, te je prošle godine srušena. Iako se nalazila u zaštićenoj zoni, Iblerova vila Valčić nije bila pojedinačno zaštićena, no obrazac je u svim slučajevima isti – kuće nisu održavane, utvrđuje im se loše stanje, i u pravilu gube bitku.

«Veliki je problem što mnoge kuće iz razdoblja moderne nisu zaštićene, a trenutno ih nema puno ni sa statusom preventivne zaštite. Problem je u pojedinačnoj zaštiti. Od Planićevog opusa zaštićene su samo tri kuće, a opus je prilično impozantan. Ne samo u slučaju Planića, nego i ostalih arhitekata, trebalo bi pojedinačno zaštititi još kuća, jer ovaj nam primjer govori kako položaj u zoni zaštite ne predstavlja nikakvu sigurnost.» Planić, upozorava Ivana Haničar Buljan, nije jedini koji stradava. Brojne kuće koje bi trebale biti pod zaštitom to nisu, a degradaciji vrijednosti kulturnih dobara, koja u konačnici vodi njihovom uništenju malo toga stoji na putu. Ovakvih slučajeva će, izgleda, biti sve više, a sa svakim novim vlasnici, kojima se restauracija takvih vrijednosti o kojima su dužni skrbiti nije prioritet, postaju na žalost sve hrabriji.

AUDIO VERZIJA

(M.G.)

Pročitajte i ...
Strušena ne/zaštićena vila Stjepana Planića
Moderna arhitektura u Hrvatskoj 30-ih godina
Moderna arhitektura u Hrvatskoj 30-ih godina